Pažnja, ova prostorija je ozvučena! 1Foto: Ministarstvo kulture Albanije

Moraš da posetiš muzej Sigurimija, rekao mi je kolega iz redakcije kad je čuo da idem u Tiranu na medijski forum o lažnim vestima i drugim problemima evropskih novinara.

O Albaniji ima mnogo vesti, ali su sve u vezi sa političkim dešavanjima u toj zemlji ili na Kosovu. Nema ništa o današnjim Albancima. Tokom novinarske karijere upoznao sam nekoliko kolega i koleginica iz Albanije i svi su otvoreno govorili o dešavanjima u svojoj zemlji i problemima sa kojima se suočava narod te zemlje posle 46 godina komunističke diktature (od 1945. do 1985. kada je vladao Enver Hodža i posle do 1991. godine kada je srušen režim).

Prvi susret na aerodromu u Tirani u 1,30 ujutru, kao i u Beogradu, bili su razgalamljeni taksisti. Po pravilu izbegavam taj „prvi taksistički udar“, ali pošto pult za naručivanje taksija ne radi noću, prinuđen sam da izađem ispred aerodromske zgrade. Prilazi oniži, ćelavi, zdepasti muškarac od 55 godina i kaže – Taksi? Odgovaram potvrdno. Pogodili smo da me vozi za 25 evra do hotela. Ne govori dobro engleski, ali pita odakle dolazim. Kažem Beograd, a on kaže da je Beograd lep, ali da odnosi nisu dobri i da ne voli da priča o politici.

– Prvi put u Tirani? – pita taksista, a ja odgovaram potvrdno. Kaže da se zove Spartak i da je Tirana lepa, ali da može da bude još lepša. Na pominjanje fudbalskih legendi bivše Jugoslavije – Fadilja Vokrija i DŽevada Prekazija nasmejao se široko i rekao da su bili odlični. Kaže da mu je omiljeni glumac bio Bekim Fehmiu. Odgovaram mu da kupi njegovu autobiografiju „Blistavo i strašno“. Spartak me ispred hotela i srdačno se pozdravljamo. Posle vidim da vidim u hotelu natpis da je standardna vožnja do aerodroma 20 evra.

Tiranci uglavnom žive na ulici, igraju domine, karte, sede ispred zgrada, druže se. Jedan zaboravljen model ponašanja. Tako se i u Srbiji nekad sedelo ispred zgrada. Prijatni su u svakodnevnoj komunikaciji. Inače, nikad nigde nisam video toliko ćelavih muškaraca kao u Tirani.

Odlazak u Muzej Sigurimija sam odlagao par dana. Dovoljno horor priča tog tipa ima i u Srbiji. Recimo suđenje za ubistvo novinara Slavka Ćuruvije, gde je Državna bezbednost očito upetljana do guše. Više me je zanimalo da malo prošpartam gradom, popričam s ljudima i da osetim duh grada, da vidim kako žive, kakve su im cene, kako gledaju na sukob Srba i Albanaca… Zanimljivo je da kako god da ideš, nema šanse da se izgubiš, jer sve centralne ulice na kraju završavaju u centru. Priča mi kolega, stariji urednik, da je svojevremeno kad su dolazili na aerodrom, tu bila jedna poveća baraka umesto zgrade aerodroma i da je Tirana još krajem osamdesetih bila jako mali grad. Danas, očito brzo raste, širi se planski, ne kao Beograd stihijski, nema divlje gradnje toliko i u ekonomskom smislu bi mogla da pretekne Srbiju u narednih desetak godina. To što mi mislimo da smo „ekonomski tigar na Balkanu“ sa prosečnom platom od 400 evra je još jedna posledica nerealne slike o stvarnosti Srbije.

U zgradi gde je danas, mislim Ministarstvo prosvete Albanije, 1951. godine bila je sovjetska ambasada. Ispred nje tabla na albanskom iz koje jedino shvatam da je na zgradu bačen dinamit i da se među 22 poginula nalazi i izvesni Luka Rašković. Ne sećam se da je neko ikad nešto o tome napisao, niti da sam išta pročitao na tu temu. U istoj ulici je i veliki spomenik kosovskom Albancu Ademu Jašariju, osnivaču OVK, koji je ubijen u sukobu sa srpskom policijom na Kosovu 1998.

U Ulici Ibrahima Rugove, iza visokog zida, taman da oko slučajnog prolaznika ne može da pronikne, iscrtanog siluetama i simbolima za prisluškivanje i praćenje, nalazi se „Kuća lišća“. Zvuči poetski, a u stvari je sinonim za tajnu političku policiju Sigurimi. Kuća od crvene cigle sa prozorima oivičenim belim gipsom, kao u Holandiji, prekrivena bršljanom, podseća na beogradsku Bogosloviju kod OFK-ovog stadiona. Zabavno, ali nekadašnji glavni štab Sigurimija nalazi se preko puta ogromne, moderne pravoslavne crkve. Dodatno, taj kvart je u komunističko vreme bio potpuno zatvoren za saobraćaj. Ne samo zbog sedišta političke policije, nego i jer su se u tom kvartu nalazile i vile državnih funkcionera. U taj „zabranjeni grad“, koji je obuhvatao desetak ulica i čitav kvart, priča koleginica iz Albanije, niko nije imao pristup, te ulice su bile zatvorene za saobraćaj, a tajne policije je bilo napretek. Danas su tu uglavnom kafići, a u dvorištu jedne od njih, preko puta koje smo sedili, koja je Enveru Hodži služila kao vila za prijem ambasadora, nikla je i bespravna zgrada.

Propatio je narod Albanije prilično, priča koleginica iz Albanije i dodaje da je danas drugačije. Koliko su bili siromašni, kaže, ilustruje to što se još seća redova za mleko i navodi da su čak do 1997. godine avionskom pistom šetale ovce, što je moglo da uzrokuje nesreću. Sećam se podatka koji su izneli predstavnici udruženja albanskih političkih zatvorenika da je režim Envera Hodže pogubio 5.577 muškaraca i 450 žena, a oko 18.000 ljudi poslao u zatvore ili radne logore.

„Nevinim žrtvama koje je režim sa željom da ima potpunu kontrolu nad ljudskim tijelom i dušom špijunirao, hapsio, progonio, sudio i pogubio“, piše na ulazu u muzej. Negde sam pročitao podatak da se i danas oko 4.000 ljudi nalazi na listi nestalih. Koliko je velika bila špijunska mreža najbolje govori to što je ustanovljeno da je Sigurimi imao oko 15.000 saradnika – 1.000 agenata i 11.000 tastera iliti dojavljivača širom Albanije. Prijavljivali su prijatelje i rođake. „Kuća lišća“, koja je nekad bila porodilište, bila je povezana sa poštom, hotelima, Ministarstvom unutrašnjih poslova i Hodžinom kućom, kako bi se informacije slivale do jednog centra (izložena je maketa).

Muzej je podeljen na nekoliko sektora – „Priča o kući“, „Bube i ostali stvorovi“, „Živi mikrofoni“, „Šta je neprijatelj“, „Spoljni neprijatelj“, „Intermeco“, „Svakodnevni život“, „Glasovi prošlosti“, „Panopticon-Panacusticon“ i „Nesvršena prošlost“. Iznad ulaza u jednu od prostorija stoji natpis – Pažnja, dragi posetioci! Ova prostorija je ozvučena! U prostoriji, očekivano, oprema za prisluškivanje, radio stanice, magnetofoni su skoro svuda izloženi, pisaće mašine, video kamere, foto-aparati, nešto što liči na staru telefonsku centralu kakvu i danas ima prijavnica jedne od starih zgrada Kliničkog centra u Beogradu, u onoj skučenoj prostorijici desno od ulaza, koja miriše na kafu. Telefoni i specijalni mikrofoni, takozvane bubice skrivane u odeći, nameštaju, koferima, telefoni, akten tašne, dvogledi… a sve da bi se narod držao u strahu i slepoj pokornosti prema režimu i sprečila svaka kritika, ispovedanje vere, pokušaja bega… Režim zasnovan na slamanju volje. Ulazimo u mračnu laboratoriju u kojoj su se pisma upućena Enveru Hodži testirala na biološke otrove, ali i pravili dupli ključevi za ilegalna pretraživanja stanova i kuća.

„Nema ustupaka ili praštanja neprijatelju, niti straha ili greške… Niko ne greši ako je tvrd prema klasnom neprijatelju. Enver Hodžina parola stoji na jednom od zidova. Slike tehnika mučenja, torture i iznuđivanja priznanja izazivaju posebnu jezu. Slične metode je imala i sovjetska tajna služba tokom Lenjinovog i Staljinovog režima. Podsetilo me je na zloglasno sedište Gestapoa u Kelnu. Zgrada je danas muzej Gestapoa. Nalazi se u centru grada, ali je malo po strani u jednoj od bočnih ulica. Zgrada ko zgrada, nikad ne bi prepoznao da je tu bio Gestapo. U podrumu su imali ćelije i prostorije u kojima su mučili zatvorenike. Zanimljivo, ali jedino dva objekta nisu bila pogođena tokom savezničkog bombardovanja Kelna 1944. – čuvena Kelnska katedrala u kojoj se čuvaju kovčezi sa telima Tri kralja i zgrada Gestapoa!

Uz tablu sa dugačkim spiskom procesuiranih i ubijenih nevinih političkih zatvorenika, u hodniku „Kuće lišća“ nalazi se i Hodžina parola: „Državna bezbednost je oštrica i drago oružje naše partije, jer štiti interese našeg naroda i naše socijalističke domovine od unutrašnjeg i spoljnog neprijatelja.“

U jednoj zasebnoj prostoriji vrti se film koji su albanski obaveštajci snimili na graničnom prelazu. Prikazuje švercerke tokom sedamdesetih. Pogađate ko su švercerke. Ne? Pa supruge tadašnjih jugoslovenskih diplomata! Švercuju sve što može da stane u gepek, pa čak i frižider Obodin! Diplomatskom poštom, naravno. Teško da se bilo šta promenilo od tada, mislim se. Izložena su svedočenja procesuiranih ljudi, zapisnici sa saslušanja na kojima su zatamnjeni lični podaci, ali sačuvani nadimci doušnika – „Veliki ormar“, „Umetnik“, „Planina“… Razmišljam kakvi to umovi mogu da zatoče čitav narod i da ga muče, teraju u logore zbog mišljenja, drže u strahu i u bedi… Za razliku od Albanije koja je dosijea otvorila 2015, Srbija nakon pada Miloševićevog režima, koji je debelo bio upetljan u politička ubistva (Stambolić, Ćuruvija i dvostruki atentat na Vuka Draškovića), do danas nije otvorila ni tajna dosijea, a ni arhive, nije izvršena lustracija kadrova koji su učestvovali u brojnim nezakonitostima, a na vlasti je ista Miloševićeva koalicija od pre 25 godina, koja odbija da to pitanje i pomene. Da ne zaboravimo, za razliku od Albanije, koja je svoju komunističku prošlost izložila javnosti i profitira od toga, Srbija i danas odbija da se suoči sa svojom ratnom prošlošću. A guranjem pod tepih, problem ne nestaje, nego postaje još veći. Ono što političari i njihove tajne službe nisu naučili kroz vekove je da vladavina strahom i nepoverenjem među ljudima gotovo uvek završava nasilno. Po njih. Avion dvomotorac prijatno klizi ka Beogradu. Zabavlja me da razmišljam kako su supruge jugoslovenskih diplomata švercovale frižidere. U daljini se vidi Drač. Pilot nešto priča preko razglasa.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari