Političko obrazovanje u Srbiji 1Foto: Pixabay/F1Digitals

Najveći broj mladih ljudi u Srbiji dolazi u dodir sa političkim obrazovanjem na dva načina: u okviru školskog sistema (kroz institucije osnovnog, srednjeg i visokog obrazovanja) i kroz alternativne programe nevladinih i drugih organizacija.

Ministarstvo prosvete uvelo je predmete građansko vaspitanje i veronauka tek 2000. godine. Međutim, s obzirom na to da učenici mogu da izaberu samo jedan od ponuđenih predmeta, postavlja se pitanje da li postoji opasnost stvaranja ideološkog rascepa – uzoran građanin i/ili verujući čovek?

Sticanje znanja iz oblasti političkog obrazovanja je i deo školskog programa iz istorije, sociologije i drugih predmeta. Engleska je tzv. citizenship ili građansko obrazovanje uvela u svoj školski sistem tek 2002/2003. godine, ali u odnosu na Srbiju bitna razlika leži u činjenici da je to zemlja koja ima neuporedivo dužu demokratsku tradiciju.

U velikom broju ostalih zemalja Evropske unije, građansko ili političko obrazovanje predstavlja obavezni deo kurikuluma i to uglavnom u kasnijim godinama školovanja, zbog toga što se pretpostavlja da su učenici tek tada dovoljno zreli da razumeju politiku kao fenomen (Šalaj, 2005).

U momentu kada i srpska država bude suočena sa neophodnošću potpunog ispunjavanja evropskih standarda u ovoj oblasti, sprovešće se i suštinske obrazovne reforme. Vrlo je važno da država tada bude u stanju da limitira samu sebe i ne koristi političko obrazovanje kako bi stvorila nove poslušne građane ili poslušnog člana političke partije kao što je to bio slučaj u jednopartijskom sistemu bivše zemlje, kada su kroz rad centralne partijske škole tzv. „kumrovačke škole“ prošle hiljade komunističkih kadrova.

Edukativni proces, kada govorimo o političkom obrazovanju, bi pre svega, trebalo da apsorbuje osnovna znanja o strukturi i funkcionisanju demokratskih institucija i razumevanje procesa odlučivanja. U idealnom slučaju to bi vodilo ka povećanju svesti o tome, da nije samo država ta koja bi trebalo da bude odgovorna za sopstvene građane, već i da su građani ti koji treba da budu odgovorni za svoje socijalno okruženje, da glasaju na izborima, budu angažovani u lokalnoj zajednici.

Primer dobre prakse u Srbiji jeste organizovanje đačkih i studentskih parlamenata kao mogućnosti da učenici i studenti empirijski spoznaju način funkcionisanja demokratskih institucija i budu akteri u procesu donošenja odluka.

S obzirom na manjak znanja i iskustva u Srbiji devedesetih godina kada je u pitanju političko obrazovanje, razvile su se različite alternativne forme i programi. Ovdašnje nevladine organizacije koristile su resurse kolega iz drugih zemalja u svojim edukacijama, ali su ih prilagođavale stvarnim potrebama na terenu.

Neke od tih organizacija i danas uspešno rade u oblasti političkog obrazovanja u Srbiji: Beogradska otvorena škola, Centar modernih veština, Fond Centar za demokratiju…

Budući da se radi o nevladinim organizacijama, one su se u oblasti edukacije uglavnom bavile obukama vezanim za ovladavanje veštinama (skills) i vođenjem političkih kampanja, dok je ideološki momenat bio sekundaran ili potpuno zapostavljen.

Njihova prednost bila je činjenica da između polaznika i predavača nije postojala jezička barijera, kao i poznavanje političkih dešavanja u Srbiji i regionu u poslednje dve decenije. Domaći predavači su bili hendikepirani nedovoljnim iskustvom i zatvorenošću tokom godina izolacije zemlje, ali se sa stranim, pre svega američkim organizacijama i njihovim trenerima, javljao problem programa neprilagođenih situaciji u Srbiji i pokušaja da se 1/1 primene u uslovima koji su bitno drugačiji od onih u drugim evropskim zemljama ili Sjedinjenim Američkim Državama.

To se događalo dok nije stasala grupa domaćih trenera i predavača, koji su pratili trendove u inostranstvu, ali i bili potpuno svesni društvenog i političkog okruženja u zemlji i regionu i njihovog uticaja na polaznike različitih edukativnih programa.

Pitanje kurikuluma alternativnih obrazovnih programa uvek je zavisilo od ciljeva organizacija koje ih sprovode, ali Sutor u „Teorijskim principima“ postavlja pitanje da li uopšte i država sama može dati odgovor na to šta bi trebalo da bude sadržaj političkog obrazovanja u modernom društvu.

„Politika i obrazovanje, a samim tim i političko obrazovanje su forme međunarodnog delovanja; oni su usmereni ka ciljevima, odnosno vrednostima. U pluralističkom društvu se, naravno, postavlja pitanje da li je uopšte moguće i ako jeste, kako doći do konsenzusa o vrednostima tog društva. Ukoliko govorimo o slobodnom obrazovanju mladih i odraslih, moguće je verovati u stvaranje konsenzusa putem javnih diskusija, no političkom obrazovanju u javnoj odgovornosti je osim toga potrebna i legitimacija vrednosti. „Osnovne vrednosti“ za politiku nisu programske tačke koje se moraju realizovati, već regulativne ideje. Orijentacija i proces odlučivanja pripadaju zajedno. Političko obrazovanje se mora postaviti u skladu s tim“, smatra Sutor (Sutor, 1999: 66-67).

Tekst objavljujemo u okviru kampanje portala Danasa i Konrad Adenauer Fondacije u Srbiji „Februar – mesec političkog obrazovanja“.

Tekst je, inače, deo publikacije iz 2011. godine „Političke grupacije u Evropi“ koju je izdala Konrad Adenauer Fondacija.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari