Sledite nas: Susreti žena Srbije i Kosova 1Učesnice inicijative "Sledite nas" Foto: OEBS Srbija i Samaljot production

Prvi susreti žena Srbije i Kosova počeli su bojažljivo i sporadično pre pet godina. Sastanci su najpre organizovani van Srbije i Kosova uz podršku misije OEBS-a.

Danas su ti susreti znatno učestaliji i neposredniji i, sve češće, uključuju međusobne posete Beogradu i Prištini. Njihovi razgovori motivisani su stavom da vlade mogu da sklapaju mirovne ugovore, ali da mir suštinski zavisi samo oni kojih se te odluke direktno tiču:

„Vlade mogu da sklapaju sporazumne ugovore, mirovne, kakve god hoćete … ali samo ljudi tamo gde žive mogu stvarno da naprave mir.“ (Gordana Čomić)

U ovim razgovorima učestvuju narodne poslanice, novinarke, predstavnice organi- zacija civilnog društva i profesorke univerziteta. Prvi susret uticajnih žena Srbije i Kosova dogodio se u januaru 2012. godine u Budvi, zbog čega je ova inicijativa dobila naziv Budvanski proces. Kasnije je taj naziv promenjen u Sledite nas, po istoimenom filmu koji je snimljen kako bi se šira javnost upoznala sa ovim susretima i njihovim rezultatima. Film dokumentuje njihove susrete, prve utiske i očekivanja učesnica. Žene u filmu govore o tome šta ih je motivisalo da započnu međusobni dijalog i zašto ovu inicijativu smatraju važnom. Naziv filma, koji su preuzeli i ovi susreti, šalje važnu poruku i predstavlja jednu od ključnih misija žena koje učestvuju u ovim razgovorima.

Kroz aktivnosti unapređenja mira, pomirenja i tolerancije, ove žene teže da postanu uzor ostalim članovima svojih zajednica, a pre svega mlađim generacijama. Najvažniji cilj susreta je uspostavljanje direktne komunikacije i izgradnja poverenja među uticajnim ženama Srbije i Kosova. Kroz ovu inicijativu, mnoge učesnice su razvile lične i profesionalne kontakte što im omogućava da razmenjuju iskustva i znanja i razviju zajedničke aktivnosti i van formalnih sastanaka u okviru inicijative. Njihovi sastanci su fokusirani, pre svega, na poboljšanje položaja i prava žena u ekonomiji, politici, obrazovanju, medijima i javnom životu.

Ne žrtve, već aktivne učesnice procesa izgradnje mira i pomirenja

Ovi susreti nose dve snažne poruke. Prvo, žene Srbije i Kosova ne pristaju da budu tretirane isključivo kao žrtve, već kao aktivne, zainteresovane i sposobne učesnice procesa izgradnje mira i pomirenja. Zločini počinjeni nad ženama i decom u ratu, kao i strašne socijalne i ekonomske posledice rata po žene, često se u pregovorima koriste kao argumenti protiv suprotne strane, dok ti isti akteri, nakon prekida konflikta, žene i dalje marginalizuju i isključuju.

Pitanje prava i položaja žena u društvu je retko deo agende mirovnih sporazuma i procesa pomirenja. Kako muškarci dominiraju ovim procesima, ženske perspektive i razmišljanja se retko čuju, a još ređe uzimaju u obzir prilikom donošenja odluka. Čak i kada su uključene, od žena se očekuje da slede muški način razmišljanja i da prate odluke svojih partijskih lidera umesto da kandiduju teme koje one smatraju važnim. Žene koje su se uključile u inicijativu Sledite nas smatraju da je uključivanje žena ključno za uspeh bilo kog procesa izgradnje mira. Ako je polovina populacije isključena, nemoguće je očekivati suštinsko pomirenje i normalizaciju odnosa.

Drugo, sastanci u okviru ove inicijative svedoče ne samo o značaju uključivanja žena, već i o tome koliko direktni kontakti i komunikacija doprinose smanjenju među etničke distance i većem razumevanju. Poslanica kosovske skupštine, Teuta Sahatćia (Teuta Sahatqia), ističe da je na samom početku bilo i „poluilegalnih susreta“ zbog bojazni kako će njihovi susreti biti prihvaćeni.

Od 2012. do 2015. godine njihovi sastanci su se mahom odvijali van dometa javnosti. Ćutanje o ovim sastancima govori o dubini jaza između Srba i Albanaca, strahu od reakcija javnosti, ali i hrabrosti ovih žena da, uprkos takvim uslovima i velikom nerazumevanju, započnu razgovore. Sumnjičavost, nelagodnost, neizvesnost su reči kojima učesnice najčešće opisuju prvo viđanje:

„Kada smo se prvi put srele, bile smo sumnjičave, nismo znale šta da očekujemo. Shvatile smo međutim da je ovaj proces važan i da treba da nastavimo da ga usmeravamo na pitanja koja se tiču svih nas, pitanja koja su nam zaista bitna i koja nas povezuju.“ (Blerta Deliu Kodra)

Njihovo iskustvo već nakon prvog dana ipak govori o značaju ovih susreta i blagotvornom učinku otvorenih razgovora. Narodna poslanica u Skupštini Srbije, Dubravka Filipovski, ističe da je kroz ovu inicijativu „uspela da prevaziđe početnu nelagodnost i istraje u svojoj želji da dijalog među ženama bude nastavljen“. I ranija istraživanja u kojima su učestvovali Srbi i Albanci sa Kosova potvrđuju da direktni kontakti i upozna- vanje pripadnika druge etničke grupe mnogo više doprinose smanjenju međuetničke distance nego drugi faktori poput obrazovanja ili ekonomskog statusa.

Za razliku od zvaničnih pregovora dve vlade koji su, u velikoj meri, okrenuti ka prošlosti, ključ uspeha njihovih razgovora leži u usmerenosti na zajedničku budućnost:

Mi smo se dobrovoljno srele da proverimo, testiramo i vidimo da li možemo da razgovaramo. Imale smo mogućnost da biramo da li ćemo nastaviti sa interpretacijama, poput onih „ko je šta užasno uradio kome, kada i zašto“ ili da probamo da razgovaramo o tome kakav život će naša deca i unuci imati narednih decenija, i da pokušamo da izbegnemo da bude isti kao naš.“ (Gordana Čomić)

Zbog toga se na svojim sastancima fokusiraju na tačke spajanja, a ne razdvajanja: „Tokom prvog dana sastanka bilo je više gledanja nego razgovora, svi smo u glavi imali slike nasilja, slike iz naše skorije istorije, slike loših politika zbog kojih su obe države trpele. Ali na kraju prvog dana smo shvatile da imamo stvarne probleme u porodici i društvu i da delimo te probleme. Drugi sastanak je već počeo sasvim drugačije. Počele smo da razgovaramo mnogo otvorenije, dok smo na trećem sastanku dogovorile agendu za saradnju na višem nivou.“ (Teuta Sahatćia)

Kako ističe poslanica kosovske skupštine, Teuta Sahatćia, dijalog je postao moguć i koristan za obe strane kada su shvatile da ih spajaju zajednički problemi, poput nedovoljnog učešća žena u politici, njihovog marginalizovanog položaja u političkim strankama, diskriminacije žena u ekonomiji i medijima. Čak i kada formalno imaju prava, ta prava se ne ostvaruju. Ista kulturološka matrica i slični uslovi života žena daju dodatni smisao međusobnom dijalogu i zajedničkoj borbi za svoja prava.

Nakon početne nelagodnosti i susreta van dometa javnosti, njihovi susreti su sada već prerasli u konkretne inicijative, poput podsticanja ženskog preduzetništva i organizovanja Akademije mladih. Akademija mladih se, pod pokroviteljstvom inicijative Sledite nas, organizuje redovno od 2015. godine. Ona okuplja mlade žene iz srbijanskog i kosovskog društva, kako bi se razmenila iskustva i razgovaralo na teme međuetničkog dijaloga i pomirenja. Kroz ovu školu, članice inicijative Sledite nas prenose svoja iskustva i misiju na mlađe generacije u cilju proširenja dijaloga i izvan ove mreže i kako bi se dva društva dodatno približila.

Politička dimenzija susreta: solidarnost i konstruktivnost

Važno je istaći da su narodne poslanice i uticajne žene Srbije i Kosova, uz podršku OEBS-a, započele proces međusobnih razgovora još pre nego što su počeli zvanični pregovori dve Vlade u cilju normalizacije odnosa. Ipak, i pored svih uspeha koje ovakvi razgovori donose za budućnost međuetničkih odnosa u regionu, njihov glas se retko čuje, kako u međunarodnim pregovorima oko budućnosti Kosova, tako i u zvaničnim pregovorima između dve Vlade. Članica mreže kosovskih organizacija žena sa sela ističe: „Mi žene nikad do sada nismo bile toliko marginalizovane koliko od strane međunarodne zajednice. Nikad se nismo osećale toliko odbačenima kao sada“.

Celokupan proces briselskih pregovora obeležen je manjkom transparentnosti, što omogućava političarima da svojim interpretacijama srpsko-albanskih odnosa i međusobnih pregovora oblikuju stavove javnosti. Dok, s jedne strane, ovi pregovori u značajnoj meri doprinose normalizaciji odnosa između Beograda i Prištine, s druge strane, isključenost žena, manjina, organizacija civilnog društva, medija i drugih zainteresovanih aktera iz čitavog procesa umanjuje legitimitet ovih pregovora i mogućnost da se različiti interesi i perspektive uzmu u obzir.

Odvijanje sastanaka u okviru inicijative Sledite nas na marginama, umesto u središtu donošenja političkih odluka, dodatno potvrđuje marginalizovanu poziciju žena u oba društva. Uvreženo je mišljenje da su žene spremnije na kompromise od muškaraca, više orijentisane ka nenasilju i brizi o celini, ali da nisu sposobne da donose bitne političke odluke. Njima je zbog toga dat prostor da razgovaraju, ali ne i da odlučuju. One mogu da razgovaraju o onom što su „ženske“ teme, ali ne i da donose odluke koje se tiču celog društva. Uprkos otvorenosti za koju se zalažu, same ističu da postoje teme o koji- ma ne mogu da razgovaraju, a one se uglavnom tiču zvanične politike stranaka i vlada iz kojih učesnice dolaze (Valdete Idrizi). Pored toga što im nije dozvoljeno da odstupaju od zvanične politike svojih stranaka i vlada, dnevno-politički događaji, poput izbora na Kosovu i u Srbiji ili pregovora u Briselu, utiču i određuju i njihovu dinamiku viđanja.

Ipak, njihovi susreti imaju političku dimenziju iako ne donose formalne sporazume i ne razgovaraju o dnevno-političkim temama: „Ovde smo jer verujemo da možemo da menjamo stvari. Naše prisustvo pokazuje da budućnost može da bude drugačija, bolja i naša“ (Jeta Krasnići, Demokratski institut Kosova); „One šalju poruku mira i pomire- nja i veruju da je promena narativa moguća“ (Kathrin Gabriel, OEBS).

Ekonomsko osnaživanje žena, razmene profesora i studenata beogradskog i prištinskog univerziteta i slične inicijative koje ove žene pokreću, mogu značajno da doprinesu izgradnji poverenja i utiču na svakodnevni život i stavove građana. Konačno, ova inicijativa se nameće kao kritika i alternativa muškom načinu donošenja odluka i nudi drugačiji model vođenja politike: „Prva reč koja mi pada na pamet kada govorimo o promenama koje žene donose u politici je konstruktivnost zato što u Srbiji još uvek prolazi samo taj muški način razmišljanja i ponašanja“ (Marija Obradović). Žene Srbije i Kosova zbog toga nude politiku koja se zasniva na solidarnosti, umesto netrpeljivosti, i na međusobnim razgovorima, umesto držanja govora.

Tekst je objavljen u okviru publikacije Evropskog pokreta u Srbiji „Kada su se voleli Srbi i Albanci“ 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari