Tanasković: I bez tajnih dokumenata jasno je da je Stepinac znao za zločine ustaša 1Foto: Fonet/ Aleksandar Barda

Izjava pape Franje o kanonizaciji kardinala Alojzija Stepinca je, s jedne strane, potpuno u duhu njegovog shvatanja hrišćanskog ekumenstva (ne ideološkog ekumenizma!), dok je, s druge, dokaz izraženog osećanja odgovornosti za posledice koje bi na svetovnom planu izazvala kanonizacija jedne evidentno protivrečne istorijske ličnosti…

… prema kojoj, iz sasvim konkretnih razloga, milioni pravoslavnih hrišćana, ali i Jevreja, gaje ozbiljne rezerve. Kritičari ovakvog papinog stava vide u njemu neprimerenu politizaciju procesa kanonizacije, a pre bi se moglo reći da je njegov pogled iznad dnevne politike, usmeren ka univerzalnom smislu i opšteljudskoj misiji hrišćanstva – kaže u razgovoru za Danas ambasador Darko Tanasković, član nekadašnje Mešovite komisije SPC i Hrvatske biskupske konferencije za utvrđivanje istorijskih činjenica u „slučaju“ Stepinac, povodom javnih dilema pape Franje o kanonizaciji ovog kontroverznog prelata Rimokatoličke crkve.

* Da li imate saznanja o tajnom dokumentu i dokazima protiv kardinala Stepinca, koji su navodno došli do pape Franje, kako pišu pojedini beogradski mediji?

– Naravno da nemam, čim je reč o tajnom dokumentu. Međutim, valja reći da takvih dokumenata svakako ima mnogo, a i bez tajnih dokumenata jasno je da je kardinal Stepinac morao znati za zločinačku praksu ustaških vlasti. Nedavno je obelodanjeno postojanje jednog ranije nepoznatog dokumenta, pisma iz 1942. u Arhivu Vojvodine. Otvaranje Vatikanskog arhiva za period pontifikata pape Pija Dvanaestog, najavljeno za iduću godinu, obezbediće uvid u zanimljivu građu, a posebno prepisku između Vatikana i Zagreba tokom postojanja NDH. U vezi sa Stepincem i njegovom ulogom problem nije oskudica dokumenata, već nespremnost na hrvatskoj strani da se oni adekvatno protumače i saznajno vrednuju.

* Papa Franja nije prvi poglavar RKC koji je naljutio Hrvate svojim izjavama. Pre njega je to učinio i papa Benedikt Šesnaesti svojim stavom o Međugorju. Koliko papski autoritet realno može da utiče na prevazilaženje spornih situacija ili se papa Franja sad ozbiljno zamerio vernicima u Hrvatskoj?

– Papa Franja već poodavno ne uživa naročite simpatije u Hrvatskoj, uključujući i crkvene krugove, ali se to, razumljivo, uzdržano i posredno,“šapatom“ izražava. Problem je u tome što taj deo crkvenog i šireg javnog mnjenja zaboravlja ili ne može da shvati temeljnu činjenicu da Papa nije samo katolik, već i hrišćanin. On ne može biti blizak suženom i isključivom poimanju hrišćanstva kao prevashodno nacionalnog katolicizma, odnosno katoličkog nacionalizma. Katolička crkva u Hrvatskoj za papu nije Hrvatska katolička crkva. Osim toga, ako je suditi po većini komentara u hrvatskoj javnosti, kako crkvenoj tako i građanskoj, od odlaganja kanonizacije Alojzija Stepinca, sa kojom su se donekle već pomirili, Papine kritičare su više uzrujale pohvalne reči o patrijarhu srpskom Irineju.

* Da li je prošlonedeljna papina poseta Bugarskoj i Makedoniji imala samo pastoralnu dimenziju ili se može govoriti i o njenim političkim i diplomatskim dometima?

– Papa je istovremeno crkveni i državni poglavar, tako da njegove posete nikada nemaju samo pastoralnu ili samo političku dimenziju. U zavisnosti od datih okolnosti, može samo biti naglašenija jedna ili druga. S obzirom na to da u Bugarskoj i Makedoniji živi srazmerno malo katolika, rekao bih da se značaj ovog Papinog balkanskog iskoraka prvenstveno mora sagledavati i vrednovati u koordinatama njegovog poimanja ekumenskog dijaloga za mir i zainteresovanosti za naš kompleksni region.

* Zbog čega je, onda, u ove obe većinski pravoslavne zemlje izostao ekumenski momenat – Bugarska pravoslavna crkva je bila krajnje uzdržana prema papi, dok se u Makedoniji sa njim sreo samo poglavar kanonski nepriznate MPC, ali ne i predstavnici Pravoslavne ohridske arhiepiskopije pod jurisdikcijom SPC?

– Ne bih rekao da je, kako kažete, ekumenski momenat izostao. Prilikom susreta između patrijarha Bugarske pravoslavne crkve Neofita i pape Franje, obojica verskih poglavara, svaki na svoj način, izrazili su nadu da će veliki hrišćanski raskol biti prevladan u ljubavi. Gost je za domaćina rekao da je ‘Božiji čovek’, pri čemu je zanimljivo da je tu ocenu izrekao na istoj improvizovanoj konferenciji za štampu u avionu kad je pohvalio i patrijarha Irineja. Odgovorio je na pitanje hrvatskog novinara Silvija Tomaševića – kako to da se pravoslavne crkve međusobno spore, recimo u vezi sa nepriznavanjem Makedonske pravoslavne crkve, ali su uvek spremne da zajednički kritikuju Katoličku crkvu, kao na primer u slučaju kanonizacije kardinala Stepinca? Patrijarh Maksim je, inače, pre sedamnaest godina u Sofiji bio neuporedivo uzdržaniji prema papi Jovanu Pavlu Drugom nego sada Neofit prema papi Franji. Kad je reč o kratkoj poseti Makedoniji, pitanje je da li je makedonski državni protokol predvideo i dozvolio prisustvo predstavnika Ohridske arhiepiskopije u zvaničnom delu programa. Ne treba gubiti iz vida ni okolnost da je do papine posete došlo u izuzetno složenom trenutku za svetsko pravoslavlje.

* Kako ocenjujete susret Milorada Dodika sa papom Franjom na Veliki petak u Vatikanu, što se mnogim pravoslavnim krugovima nije dopalo, pogotovo što se tvrdi da na tom susretu navodno nije bilo ni reči o Jasenovcu, kako je Dodik najavljivao?

– Svaki susret nekog visokog srpskog zvaničnika sa Papom je značajan, ali ne može proći bez svakojakih spekulacija o sadržini tog kratkog razgovora, pozadini događaja i samoj primerenosti odlaska kod poglavara Rimokatoličke crkve. Milorad Dodik je posetio Vatikan u svojstvu predsedavajućeg tročlanog Predsedništva BiH, što je svakako odredilo format i teme razgovora. Mislim da je ovaj susret, za neke zbunjujući i uznemirujući, svakako bio dobra i pravovremena prilika da Dodik papi Franji kaže sve ono što je trebalo, i što se moglo.

* U kojoj meri je prostor Balkana važan za Vatikan i pontifikat pape Franje?

– Balkan je oduvek bio važan za Svetu Stolicu, što se po Srbe, ukupno uzevši, istorijski nije baš povoljno odrazilo. Ne bi, međutim, trebalo misliti da je naš region u ovom trenutku nekakav Vatikanski prioritet. Bio je to početkom devedesetih godina, kad je trebalo izdejstvovati nezavisnost pretežno katoličkih republika, Hrvatske i Slovenije. S obzirom na složenost prilika na Balkanu i izukrštanost različitih uticaja i interesa, a u uslovima velikih geopolitičkih pomeranja u Evropi i u svetu, s obzirom na dosadašnje postavljanje pape Franje, manevarski prostor za konstruktivniju saradnju s Vatikanom je čak i za Srbe i za Srbiju veći nego ranije.

Priprema za jesen u Unesku

* Da li u vreme najava raznih vrsta sporazuma između Beograda i Prištine postoji šansa da prištinska strana, ipak, 2019. ponovi zahtev za članstvo u Unesku?

– Takva mogućnost uvek postoji, iako bi se, verujem, u ovom trenutku kosovski zahtev za prijem u Unesko suočio sa neuporedivo više prepreka nego 2015. godine. Da podsetim, vlasti u Prištini su u poslednji čas bile odlučile da zahtev podnesu i 2017. godine, ali su od toga posle izričitog upozorenja svojih evropskih pokrovitelja ipak odustale. Sačekajmo jesen… i budimo spremni.

Vaninstitucionalno bavljenje strukom

Jedan od vodećih domaćih islamologa, profesor Tanasković je bio ambasador bivše SRJ u Turskoj, Azerbejdžanu Vatikanu, Malteškom viteškom redu, kao i Srbije pri Unesku. Na pitanje kakav je njegov status posle povratka iz Pariza sa mesta ambasadora Srbije pri Unesku, odgovara da je „penzionerski, ali ne i „mirovinski. „Trebalo je da budem kandidovan za izbor u zvanje profesora emeritusa na Filološkom fakultetu, gde sam radno proveo gotovo pola veka, ali je od te činjenice i od predloga Katedre za orijentalistiku jači argument bio simptomatični nedostatak kvoruma na jednoj sednici Nastavno-naučnog veća. Tako mi je rukovodstvo Fakulteta kolegijalno otvorilo široko polje za vaninstitucionalno bavljenje strukom, ali i za saradnju sa zainteresovanim domaćim i stranim obrazovnim i nastavnim institucijama. Nije mi dosadno..“, kaže profesor Tanasković.

Produbljivanje turskih podela

* Šta mislite o poništavanju izborne pobede opozicije u Carigradu i kakve će to imati posledice po političku stabilnost u Turskoj?

– Premda je u jednom momentu izgledalo da je R. T. Erdogan odlučio da prizna izborni poraz u svom Istanbulu, izgleda da je to za njega ipak bilo previše. Značaj Istanbula je u svakom pogledu ogroman, i realno i simbolički. Poništavanje već obnarodovane tesne pobede opozicije doprineće produbljivanju i onako duboke podele i konfrontacije u turskom društvu. Erdogan je posle ovih izbora neosporno oslabljen, ali nikako ne bi trebalo potcenjivati njegovu sposobnost da se politički oporavi. Presudno će, verovatno, biti stanje turske ekonomije.

* Da li je iznenađenje zvanični stav Turske o krizi u Venecueli i kritika SAD?

– Nije! Erdogan u principu podržava sve jake i autoritarne lidere i protivi se mešanju sa strane u unutrašnje poslove drugih zemalja, jer je i sâm izložen kritikama, posebno sa Zapada, da vlada nedemokratski i ‘sultanski’. Naravno, ovo ne znači da je u takvom stavu do kraja dosledan kad je turska spoljna politika u pitanju, pa ne preza da se povremeno nediplomatski izjašnjava o političkim procesima u drugim zemljama.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari