U žrtvama vide kriminalce 1Foto: EPA PHOTO EPA/MLADEN ANTONOV

Trgovina ljudima, osim što po sebi predstavlja ozbiljno krivično delo, specifična je po tome što u najvećem broju slučajeva proizvodi nova krivična dela.

Ova okolnost, žrtve trgovine ljudima stavlja u paradoksalnu situaciju – s jedne strane one su žrtve trgovaca koji ih primoravaju da se bave prostitucijom, prosjačenjem i nizom drugih krivičnih dela, dok su sa druge i sami počinioci dela koja su kažnjiva zakonom. Pravosudni sistem u Srbiji isuviše često nije u stanju da prepozna tu specifičnost, kažnjavajući žrtve za postupke koje nisu počinili svojom slobodnom voljom.

– Mi imamo predstavu kako bi „idealna žrtva“ trebalo da izgleda, i čim nešto izađe iz tog okvira nismo u stanju da prepoznamo potencijalnu žrtvu, kaže za Danas Hristina Piskulidis iz nevladine organizacije ASTRA, koja se već dve decenije bavi iskorenjivanjem svih oblika eksploatacije i trgovine ljudima.

Osim rada na podizanju svesti i prevenciji, kao i edukacijama, ASTRA direktno radi i sa žrtvama trgovine ljudima, pružajući im pomoć i podršku. Stoga, slučajevi u kojima se žrtve krivično sankcionišu za zločine koje su bili prinuđeni da počine im nisu nepoznati.

– Mi upravo radimo sa jednim mladim čovekom čija agonija traje već 10 godina. U prvom postupku je bio osuđen za izvršenje krivičnog dela, a u drugom je svedok u postupku trgovine ljudima protiv čoveka koji ga je prinudio da to delo izvrši. O ovom obliku trgovine ljudima – prinudi na vršenje krivičnih dela – malo se priča i kod nas i u svetu. Imamo i klijentkinju koja je u zatvoru, osuđena na 18 godina za krivično delo koje je izvršeno dok je bila u lancu trgovine ljudima, dok je njen trgovac sve vreme na slobodi, navodi Piskulidis.

Da kažnjavanje žrtava nije izolovan incident prepoznao je i američki Stejt department. U nedavno objavljenom godišnjem izveštaju istaknuto je da su vlasti u Srbiji nastavile da kažnjavaju žrtve trgovine ljudima za krivična dela na koje su ih prisiljavali trgovci ljudima. Takvih slučajeva je prema evidenciji Stejt departmenta u prošloj godini bilo najmanje osam, dok ih je u 2019. godini bilo najmanje četiri.

Ovakva praksa, navodi Hristina Piskulidis, dovodi do toga da žrtva, institucije koje treba da štite njena prava, ne doživljava kao saveznike.

– To dovodi do dubokog osećaja izolovanosti i otuđenosti, i dodatno produbljuje traume, naročito ako imamo u vidu da je vrlo često i najbliža okolina spremna da odbaci i osudi žrtve trgovine ljudima, pre svega one koje su bile seksualno eksploatisane. Osim toga, u psihičkom smislu i smislu prevazilaženja traume deluje regresivno, jer kod žrtve produbljuje osećaj sopstvene odgovornosti i krivice, i za ono što joj se dešavalo, tj. pad u lance trgovine ljudima, i za ono što je počinila dok je bila trgovana. One žrtve koje su se dovoljno osnažile, koje imaju podršku porodice i okoline, optužnicu protiv sebe za delo koje nisu izvršile ili su ga izvršile pod pritiskom trgovca doživljavaju kao još veću nepravdu, kao da se bore protiv vetrenjača i kao da su svi, pa i sistem protiv njih, ističe Piskulidis.

Krivično gonjenje žrtve, međutim, osim uticaja na njeno psihičko stanje, može da ima opipljiv uticaj i na krivični postupak protiv samog trgovca. Pa tako mnoge žrtve, iz straha da će završiti u zatvoru i biti obeležene i na taj način, izbegavaju da prijave policiji nasilje koje trpe.

– Trgovci to vrlo dobro znaju i to je još jedna od metoda ucene i držanja pod kontrolom. Ukoliko je žrtva trgovine ljudima migrant ili migrantkinja, često joj se preti prijavljivanjem i deportacijom, a žrtvama seksualne eksploatacije ili prinude na vršenje krivičnih dela da će i same biti kriminalizovane. Pored straha od trgovca i osude okoline, žrtve često imaju osećaj krivice da su same krive za to što im se desilo, pa je to još jedan od razloga zašto ne prijavljuju trgovca. To je karta na koju i trgovci igraju kako bi izbegli krivičnu odgovornost. Zato je veoma bitno dosledno sprovoditi odredbe o nekažnjavanju žrtava, kako bi one znale da su u sistemu bezbedne, navodi Piskulidis.

Zbog ovih posledica, princip nekažnjavanja žrtava trgovine ljudima je međunarodni standard. „Svaka strana treba, u skladu sa osnovnim principima svog pravnog sistema, da predvidi mogućnost da se kazne ne izriču žrtvama za njihovo učešće u nezakonitim aktivnostima, u onoj meri u kojoj su bile prisiljene na to“, glasi član 26 Konvencije Saveta Evrope o borbi protiv trgovine ljudima. Ova konvencija je ratifikovana u Narodnoj skupštini Srbije i samim tim predstavlja sastavni deo pravnog poretka. Zaštitu žrtava trgovine ljudima takođe predviđa i Direktiva Evropskog parlamenta iz 2011. godine. Ovu mogućnost dozvoljava i Krivični zakonik Srbije ističući da nije krivično delo ono delo koje je počinjeno pod dejstvom neodoljive sile.

Ipak, primena ovih odredbi u Srbiji često zakaže. Prema mišljenju Hristine Piskulidis, glavni problem nastaje u procesu identifikacije  kada oni koji dolaze u dodir sa žrtvom ne prepoznaju indikatore da se možda radi o osobi koja je preživela trgovinu ljudima.

– Neophodno je da donosioci odluka poštuju ove preporuke i neophodno je raditi na procesu senzibilizacije ljudi u institucijama, naročito onih angažovanih u procesu identifikacije žrtava i koji prvi dolaze u kontakt sa žrtvom. Samo je ASTRA u protekle dve decenije organizovala preko 150 edukacija za više od 450 predstavnika institucija u zemlji (zaposlenih u policiji, centrima za socijalni rad, sudija, advokata, tužilaca, nastavnog osoblja, predstavnika medija, medicinskog osoblja, predstavnika/ca civilnog sektora…). Međutim, to sve nije dovoljno da bi svaki pružalac pomoći ili donosilac odluka na bilo kom nivou bio oslobođen predrasuda i bio u stanju da prepozna žrtvu i zaštiti njena prava, zaključuje Piskulidis dodajući da ovome često doprinosi i neadekvatno izveštavanje medija o slučajevima trgovine, koje je vrlo često senzacionalističko i dešava se tek kada neki slučaj izađe u javnost, a retko kad preventivno i u svrhe edukacije šire javnosti.

Potvrda iz Strazbura

Osim međunarodnih konvencija, princip nekažnjivosti žrtava početkom godine dobio je snažnu afirmaciju i iz Strazbura. Naime, Evropski sud za ljudska prava u predmetu „V.C.L i A.N. protiv Velike Britanije“ je utvrdio da je Velika Britanija povredila prava dve osobe koje su u detinjstvu bile žrtve trgovine ljudima propustivši da im obezbedi adekvatnu zaštitu. U presudi se ističe da u slučajevima u kojima postoje sumnje da su pojedinci bili žrtve trgovine ljudima, krivičnom procesuiranju mora prethoditi procena kvalifikovanog stručnjaka. Ova analiza, dodaje se u presudi, ne mora da obavezuje tužioca, ali odluka da se nastavi sa krivičnim postupkom mora biti jasno obrazložena. ESLjP je naložio Velikoj Britaniji da svakoj od podnosioca pritužbe isplati 45.000 evra odštete.

Projekat Danasa „Ljudi kao unosna roba, posebno na tržištu seksa“, urađen uz finansijsku podršku Ministarstva kulture i informisanja.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari