Ugljeni kop koji je bio osnov za početak industrijskog doba 1Foto: Energija Kostolac

Uoči Dana rudara koji se obeležava početkom avgusta, u Kostolcu se podsećaju da je upravo ovde započela prva organizovana eksploatacija uglja u Srbiji, tu je nastala prva rudarska kolonija u Srbiji, otvoren prvi površinski kop kod nas, a pogled se vraća i u dalju istoriju ovoga prostora na kome se danas nalazi Viminacijum – najznačajniji antički lokalitet u našoj zemlji.

Istraživanje i eksploatacija kostolačkog uglja vezuju se za 1870. godinu, koja se smatra početkom industrijskog doba u Srbiji. Sopstveni izvor uglja omogućio je pogonsku energiju za koju nisu bili potrebni „skupi novci“ – ona se nalazila tu, u dovoljnoj količini, na zgodnom mestu za transport. Poznato je da je krajem 19. i početkom 20. veka ugalj iz kostolačkih rudnika služio kao pogonsko gorivo za mlinove, pivare, klanice…

Mnogobrojne fabrike ondašnje Srbije snabdevale su se ugljem iz Kostolca. Kostolac se nalazi na mestu gde se Sopotska greda, najseverniji izdanak pobrđa istočno od Velike Morave, spušta na obale Dunava i razdvaja plodno Pomoravlje, Podunavlje i Stig. Kao ugljonosni prostor, kostolački basen obuhvata desnu obalu Dunava od ušća Velike Morave do Ramsko-goričkog pobrđa. Severnu granicu basena određuje tok Dunavca – od mesta gde se ovaj rukavac odvaja od glavnog toka Dunava, pa do njegovog ponovnog spajanja s vodama velike reke kod Rama. Posmatrajući Sopotsku gredu po „vertikali“, ona izgleda kao kičma ovog basena. Sa obe njene strane prostiru se ugljena polja.

Ugljeni kop koji je bio osnov za početak industrijskog doba 2
Foto: Energija Kostolac

Kostolački basen pripada peripanonskom delu istočne Srbije, koji je pod naglašenim uticajem karakteristika stepske klime dominantne za južni Banat. Prepoznatljivo klimatsko obeležje područja Kostolca je jugoistočni vetar – košava. Područje je zanimljivo i sa hidrografskog aspekta. Pored Dunava i njegovog rukavca Dunavca, čija je dužina toka pre pregrađivanja iznosila 23 kilometra, ovo područje hidrografski još obeležavaju Velika Morava i Mlava.

Naplavni nanosi Dunava i donjih tokova Velike Morave i Mlave predstavljaju najplodnije delove Srbije. Ovaj prostor pogodan je za uzgajanje raznovrsnih poljoprivrednih kultura, posebno žitarica. U prošlosti su ove oblasti bile obrasle bujnom močvarnom vegetacijom, u čijim su se suvljim delovima prostirala bogata staništa hrasta. Prostor i danas obiluje lovnom divljači.

Trag o prošlosti

Biblioteka „Dokumenti“ pokrenuta je 2000. sa ciljem da se ostavi trajni pisani trag o događajima iz prošlosti „Elektroprivrede Srbije“, da podseti na velike ljude, na njihove vizije i pregnuća, na ideje vodilje jednog vremena.

Pisana istorija ovog područja počinje dolaskom Rimljana na obale Dunava, pre dva milenijuma. Tokom 1. veka naše ere, Dunav postaje severoistočna granica Rimske imperije. Da bi je sačuvali od upada varvarskih plemena, Rimljani su na desnoj obali Dunava izgradili sistem utvrđenja, vojnih logora, bedema i osmatračnica povezanih putevima. To je bio Dunavski limes.

Najznačajnija sedišta rimskih legija na Dunavskom limesu bili su Singidunum (današnji Beograd), koji je bio sedište Četvrte Flavijeve legije, i Viminacijum pored Kostolca, sedište Sedme Klaudijeve legije. Oko ovih vojnih utvrđenja razvili su se veći gradovi.

Pored vojske, u Viminacijumu je bila stacionirana i flota. Ona je imala važnu ulogu u očuvanju mira na granici, u transportu i snabdevanju vojske. Stanovništvo Viminacijuma sačinjavali su većinom isluženi vojnici legionari. Otpuštanjem iz vojne službe, na teritoriji rimske kolonije dobijali su parcele zemlje za korišćenje, pa su veterani pripadali sloju veleposednika. Njihovu zemlju obrađivali su seljaci-zakupci, a verovatno i robovi.

Kao važan saobraćajni čvor, Viminacijum je u 3. veku pretrpeo najezdu i prodor trupa i delova legija, međusobno zavađenih. Ubrzo je grad sveden na pogranično utvrđenje, bez posebne uloge. Pri kraju života, Viminacijum je bio vizantijska vojna baza, a dolaskom Slovena u 7. veku prestaje da postoji.

Procvat Viminacijuma

Viminacijum je svoj puni procvat doživeo tokom 1. i 2. veka nove ere, kada je vojni logor prerastao u glavni grad velike rimske provincije Gornje Mezije. Razvio se na raskrsnici najvažnijih puteva u imperiji i postao njen važan politički i privredni centar. U njemu je tada živelo oko 30.000 stanovnika.U vreme cara Hadrijana (2. vek nove ere) Viminacijum je dobio status municipijuma, što je podrazumevalo izvestan stepen autonomije. Najvažniju stepenicu u razvoju ovog grada predstavlja dobijanje statusa kolonije, u vreme cara Gordijana 239. godine. Jedna od značajnih privilegija kolonije bilo je pravo kovanja novca. Novac iz Viminacijuma postao je neobično važan za istoriju i hronologiju u oblastima srednjeg i donjeg Dunava.

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari