Vanredno stanje u Loznici      1Foto: Katarina Despotović

Poštovanje mera i pokazivanje solidarnosti u situaciji vanrednog stanja neophodno je za opšte dobro svih građana Srbije, poslali su jasnu poruku nedavno predsednik Srbije, Aleksandar Vučič i premijerka Ana Brnabić.

Udruženi u borbi protiv virusa korona Lozničani su angažovali veliki broj volontera koji pomoć pružaju starijim sugrađanima. U ovom gradu trenutno nema obolelih.

Ipak, odmah po uvođenju vanrednog stanja, grad nije ostao pust. Iako upozoreni da ostaju kućama, bez kontakta sa okruženjem, stariji sugrađani napravili su redove ispred banaka, apoteka i naplatnih mesta za komunalne usluge.

Odmah po donošenju odluke da se ko god može preusmeri na rad od kuće i govorkanja da će se međugradski prevoz obustaviti spakovala sam kofere i došla kod roditelja, koji, za razliku od gore pomenutih, zaista poštuju mere, a spadaju u grupaciju od preko 60 godina. Ne živim u samom gradu, ali na tih nekoliko kilometara osluškujem stanje svog rodnog mesta i mentalitet ljudi koji se, malo modifikovano Andrićevski, u nevolji ne sastaju, nego poštuju zabranu bližeg kontakta i stoje na rastojanju, šetajući samo svojoj avlijom.

Pita me brat, koji živi u Gornjem Milanovcu, putem mobilnog aparata “Kako si, Sejo? Poštuješ li mere? Imaš li dovoljno alkohola?”, a ja u tom trenu bacam pogled na ceo arsenal i odgovaram potvrdno da ima svega i da ne brine. Ipak, gazda me brine. Soba koju iznajmljujem ostaje prazna, a on se plaši. Ne korone. Plaši se da li stanujem i dalje, kuda ću, gde ću, i kako ću da platim ako sve obustave, a onda, optimistično nabacuje “Ma, neće to još dugo, doći ćeš ti…” Bog dao da sve bude dobro, mislim se, a njemu virus napao kompjuter pa se bavi celi dan. Otklopio one deliće pa tera prašinu fenom pa umiva, licka. Macka i njega alkoholom. I preživela mašina, ne da se!

“Javi se kada uđeš u prevoz, kad kreneš kući”, opet mi piše burazer, a ja njemu kuckam “Hoću, ako uspem, biće sigurno gužve”.

Ipak, svi student se sele iz domova, nema ni škole ni fakulteta. Autobusko stajalište, na kome čekam 74 do stanice – pusto. Pirka neki vetrić, mislim se, da ga udahneš ili ne, preživeo i on i zagađenje i boleštine, a pored mene žene ćute… ratno stanje, nas tri. Nema prevoza. Čekamo. Niko ni jedne ne progovara, a autobus nešto kasnije stiže. Pust. Prazan. Ne miriše na alkohol i sredstva za dezinfekciju, a par ljudi nosi maske.

Nakon nekih pola sata, stižem na stanicu. Loša procena. Nigde nikoga. Nema ni đaka ni studenata. U autobusu za Loznicu nas desetak. Odmah vadim alkohol da se štitim i lep miris za alkoholičare obasipa zagušljivi autobus koji se na blagom martovskom suncu isparava prašinom. Nema veze.

Bitno je da uvek svira Radio S, ali, ne leži vraže, i on utišao, tek se malo, u rupicama za zvuk iznad glave nazire. Treba pevati, tako je u ratu, mada što reče Vasiljev “čovek peva posle rata”, propevaćemo valjda i mi, od muke, od nesreće, od nečega što nas steže više od bolesti, jače od svega. Od života i smrti. Pevaćemo. Sve će proći.

Prolazim pored rupa Beograda na vodi. Niču zgrade i temelji na rubovima reka. Potopiće ih život sve kada shvate da novac nije merilo ni za šta, da je život život samo kada se zamislimo nad njim, kada živimo u njemu, a ne na njegovim obalama.

Moje mesto– tiho. Nema ljudi na ulicama. Živom na selu, nedaleko od Loznice. Voćnjak polako cveta, vidim dok idem ka svome domu, a tata pred garažom, igra se sa mačkama. Ne može da ništa ne radi. Sedi na stoličici i maše mi. “Tata, jesi li dobro? Pod merama smo, ali sada ćemo više biti zajedno, eto mene kući pa na ko zna koliko”, kažem mu dok mazim moje malo stado koje trči oko mojih nogu, igra se i mjauče uvek gladno.

Glad je prisutna i kod životinja i kod ljudi. Svi smo gladni nečega. Svi tražimo. Svi bežimo i umiljavamo se. Ljubimo noge, palo je dostojanstvo. Nije sad vreme za dostojanstvo.

“Bolje je da radiš, da si tamo među kolegama. A ja sam dobro. Brine me voćnjak što mora da se sređuje, a tvoja mi majka kaže da pazim na imunitet, da ništa ne pršćem. Samo ću voćke da premažem, da ne propadnu. Bitni su ljudi, treba da poštujemo kako nam kažu, ali jesi li videla da je procvetao badem, šteta je da propadne, pa breskva, biće ih puno. Znaš i sama kako su nas prošle godine hvalili kako imamo najlepši voćnjak i sad da propadne sve skupa. Pa, nema šanse. Malo je ovo mesto, mogu da pazim na voćnjak, a od ljudi bežim, evo me sa mačkama, bolje su one nekad od ljudi”, kaže tata uz smešak, pa ustaje i pokazuje mi žutog psa koga naše mačke udaraju šapama, a on ćuti, trepće očima. “Ma, ti si blesav! Odakle si se ti pojavio?”, mazim ga i pričam sa njim.

Škola u čijem dvorištu živimo – prazna. Dvorište bez dece, ljuljaške ljulja vetar. Na igralištu samo dvojica dečaka igra košarku. I oni mi mašu, valjda me znaju, ali ja ćora, ne vidim već na tu daljinu, ne zna koji su. Ali podignem ruku, mahnem. Jedan od njih ostavlja loptu pa mi javlja rukom da dođem.

Kako idem ka njemu, polako ga prepoznajem. “Hej, mali, nemoj da se premaraš, čuvaj se, vidiš da smo u ratnom stanju”, kažem mu i pružam ruku, ali on ne daje šaku, čuva se. “E, pa, to ti je dobro. Mi se po Beogradu svi ljubimo i grlimo, a vi ste ovde pametniji. Ajde sad beži na dva metra od mene, ali pre toga mi daj da ubacim jednu trojku”, kažem mu pa mu maznuh onu loptu.

Sutradan mi urednica kaže napiši nešto o tvom kraju, kako je tamo stanje sa koronom, i ja počeh podacima, ali onda stadoh, ma, kakvi podaci, neka oni ostanu u dva pasusa, podaci će udaljiti ljude od ljudi, načiniće od nas brojke, koliko li nas ima obolelih, koliko zdravih, ko je najviše pogođen…

Trojka je pogođena. A tema možda i nije. Oprostiće urednica. Vanredno je stanje.       

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari