(Ne)opravdani strah oružara od "tajkunizacije" vojne industrije 1Foto: FoNet/ Zoran Mrđa

Protesti, odnosno totalna obustava rada, radnika Zastave oružja AD, koji osim zahteva za povećanje plate i bolje uslove rada, traže i da se ta fabrika izuzme iz najavljene privatizacije vojne industrije, nastavljaju se.

Svi dosadašnji pokušaji poslovodstva, s jedne, i Štrajkačkog odbora i Sindikata, s druge strane, da se dođe do kompromisnog rešenja, nisu dali konkretne rezultate. Pritom se, prema nezvaničnim informacijama, poslovna situacija u fabrici pogoršava – navodno, u prva tri meseca, zabeležen je gubitak od oko 200 miliona dinara. Oglasilo se i poslovodstvo koje je upozorilo da su kupci zabrinuti zbog stanja u fabrici. Oni traže davanje garancija da će ugovorene obaveze biti ispoštovane, jer bi u protivnom moglo doći do otkazivanja ugovora. „Nadzorni i Izvršni odbor upozoravaju Sindikat, da će nastavkom štrajka preuzeti svu odgovornost za dalju sudbinu fabrike koja ima ugovorenu proizvodnju do polovine 2019. godine“, ističe se u saopštenju. Ono što, međutim, najviše brine Sindikat i zaposlene u jedinoj domaćoj fabrici pešadijskog naoružanja, lovačko-sportskog i oružja za ličnu odbranu jeste privatizacija, odnosno prodaja, do 49 odsto kapitala šest najznačajnijih vojnih fabrika iz grupacije Odbrambena industrija Srbija, inostranim ili domaćim investitorima, pri čemu nijedan od njih ne može da kupi više od 15 odsto akcija.

Kragujevački oružari bi se, možda, i pomirili s činjenicom da se manjinski paket akcija Zastave oružja proda nekoj kredibilnoj inostranoj kompaniji, poput američkog giganta u vojnoj industriji DŽeneral dajnamiksa, italijanske Berete (svojevremeno je pominjana kao potencijalni partner), ili Remingtona koji je godinama bio strateški partner kragujevačke fabrike na tržištu SAD. Ono čega se, međutim, pribojavaju jeste prelazak kapitala vojnih fabrika u ruke domaćih tajkuna, a upravo tu mogućnost pruža Zakon o proizvodnji i prometu naoružanja i vojne opreme. Opasnost od takvog scenarija je utoliko veća što, prema oceni pojedinih vojnih analitičara, velike inostrane kompanije neće biti zainteresovane za kupovinu do 15 odsto kapitala neke vojne fabrike, pa čak i ukoliko bi iskoristili zakonsku mogućnost da se „dobace“ do maksimalnog vlasništva od 49 odsto, jer će i dalje ostati manjinski suvlasnik koji neće moći suvereno da odlučuje o proizvodno-poslovnoj i kadrovskoj politici, odnosno biće pod kontrolom Ministarstva odbrane i Vojno bezbednosna agencija.

Radnici Zastave oružja se, sve glasnije, pitaju šta je stvarna namera vlasti kad je privatizacija vojne industrije u pitanju – da li modernizacija proizvodnje, kroz ulaganja inostranih i domaćih investitora, ili prodaja fabrika tajkunima i(li) trgovcima oružja bliskih aktuelnoj naprednjačkoj vlasti. Spekuliše se da najviše šansi u toj trci ima jedan od domaćih biznismena koji je do dolaska SNS-a na vlast bio na crnoj listi Ujedinjenih nacija, pošto je utvrđeno da je pre petnaestak godina, pešadijsko naoružanje namenjeno Nigeriji, prodavao i Liberiji, koja je bila pod sankcijama UN. Ako država ulaže deset miliona evra u modernizaciju i izgradnju nove hale u Zastavi oružja, i to uoči njene privatizacije, onda, reklo bi se, nije neosnovano pitanje oružara: za kog kupca se sprema fabrika?

U poslovodstvu, doduše, tvrde da imaju uveravanja iz Ministarstva odbrane i Vlade da će se na listi kupaca kapitala Zastave oružje naći samo renomirane svetske kompanije iz oružarske delatnosti. Ističu i da nemaju razloga da ne veruju u obećanja nadležnih, čime implicite poručuju da je strah radnika od „tajkunizacije“ kragujevačke fabrike oružja (i ostatka domaće vojne industrije) neopravdan. Oružari, koji imaju loše iskustvo sa neispunjenim obećanjima Ministarstva odbrane, pa i predstavnika Vlade Srbije, da će biti izuzeti iz Uredbe o smanjenju plata zaposlenima u javnom sektoru, na primer, strahuju da bi prodajom akcija domaćim tajkunima širom bila otvorena vrata za ulazak i pranje prljavog kapitala u vojnu industriju. S druge strane, poučeni iskustvima ostatka privatizovane srpske privrede, pribojavaju se, reklo bi se opravdano, masovnog otpuštanja i drastičnog smanjenja plata.

Ko je zadužen za modernizaciju

Ako je cilj da se Zastava oružje modernizuje ulaganjima privatnih investitora, čemu onda, pitaju se kragujevački oružari, kupovina najsavremenije proizvodne opreme (numerički obradni centri i mašine) koja, gotovo svakodnevno, stiže u fabriku, a čiju nabavku finansira pre svega država, ali i preduzeće. Niko ne spori da je modernizacija neophodna kako bi fabrika, koja kompletnu proizvodnju izvozi u više od 40 zemalja, ostala konkurentna na svetskim tržištima, ali to bi, sudeći prema ranijim najavama nadležnih, trebalo da bude posao budućih investitora, zbog čega je, valjda, Zakon o proizvodnji i prometu naoružanja i vojne opreme i usvojen po hitnom postupku.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari