Potrebno značajnije poresko rasterećenje privrede 1Foto: Fonet/ Nenad Đorđević (arhiva)

Danas deset godina od svetske ekonomske krize, nakon tri recesione godine i fiskalne konsolidacije Srbiji je pre svega potreban privredni rast i to ne bilo kakav, već robustan, veći od pet odsto godišnje, za Danas govori Aleksandar Vlahović, predsednik Saveza ekonomista Srbije i predsednik Programskog saveta Kopaonik biznis foruma.

Upravo to je i centralna tema 26. Kopaonik biznis foruma koji organizuje Savez ekonomista Srbije.

Kako ocenjujete godinu između dva Kopaonik biznis foruma? Šta je od obećanog urađeno, a šta nije?

U prošloj godini rast BDP Srbije je iznosio cca 4,3 odsto, što je najviši nivo od 2008. godine – i nalazi se na proseku rasta zemalja Centralne i istočne Evrope. Sektorski posmatrano, rast u 2018. godini je bio vođen rastom poljoprivredne proizvodnje (jedan procentni poen), snažnim rastom građevinarstva (15 odsto), rastom usluga i, samo delimično, rastom industrijske proizvodnje.

U protekloj godini, drugi put uzastopno, beleži se fiskalni suficit od 0,7 odsto BDP-a. Negativni trend produbljivanja eksternih deficita iz 2017. godine nastavljen je i u 2018. U drugoj polovini prošle godine došlo je do ubrzavanja rasta izvoza i uvoza, pri čemu je rast uvoza bio veći od izvoza.

To je uzrokovalo značajno viši nivo robnog deficita od približno 11,5 odsto, što je više za 3,2 procentnih poena u odnosu na 2017. godinu. Istovetna tendencija rasta beleži se i kod deficita tekućeg plaćanja, koji je na kraju godine iznosio šest odsto. U suštini rast eksternih deficita otkriva fundamentalne slabosti naše nedovoljno konkurentne privrede, i on je posledica bržeg rasta domaće tražnje od BDP-a.

Dobro je da je sačuvana makrofiskalna stabilnost, da je monetarna politika nepromenjena, da se nastavio pad udela nenaplativih kredita. Takođe u pozitivne događaje ubrajam i privatizaciju RTB-a Bor i PKB-a, kao i svođenje nekadašnjeg giganta FAP na svega dvadesetak radnika.

Na taj način je značajno smanjeno fiskalno i parafiskalno opterećenje budžeta. Na drugoj strani, smatram da se nedovoljno uradilo na restrukturiranju velikih javnih preduzeća. U negativne ubrajam i činjenicu da su ukupne investicije i dalje slabe, te da je realizacija kapitalnih investicija ispod četiri odsto BDP-a. Takođe, izostalo je i značajnije poresko rasterećenje privrede, uprkos činjenici da je ostvaren budžetski suficit.

Tema prošlogodišnjeg Foruma bila je šta nakon razvojnih mera štednje. Ovogodišnji naziv sumira ekonomska politiku Srbije nakon velike svetske krize i ukazuje na potrebu za robusnim rastom. Šta bi bio taj robusni rast? Koliki rast i u kom periodu je potreban Srbiji za približavanje recimo zemljama Centralne i Istočne Evrope?

Srpska privreda je u proteklih deset godina bila tri puta u recesiji. I dok je 2009. godine bilo očekivano da svetska kriza ima svoj negativni efekat i na privredu Srbije, budući da je više od 90 zemalja u svetu beležilo pad ekonomske aktivnosti, u 2012. godini recesija je bila posledica nespremnosti Vlade da eliminiše strukturne deficite (svega tri zemlje u Evropi su imale pad aktivnosti).

Tek nakon treće recesije u 2014. godini, ekonomska politika se menja, napušta se model podsticaja potrošnje i kao osnovni stub fiskalne konsolidacije definiše se štednja. Rezultati zaokreta u ekonomskoj politici su već nakon tri godine doveli do potpune fiskalne stabilizacije: umesto planiranog deficita od 3,8 odsto, ostvaren je suficit u budžetu.

Javni dug je smanjen za 10 procentnih poena mereno u odnosu na BDP. Istina, nije samo štednja, koja se uglavnom ogledala u smanjenim platama i penzijama, doprinela pozitivnim fiskalnim kretanjima, već pre svega snažan rast javnih prihoda, kao posledica suzbijanja sive ekonomije, ali i veoma povoljnih međunarodnih činilaca (pad cene nafte, snažniji oporavak EU zone, kao i pad kamata).

Međutim, prosečan rast privrede Srbije nakon 2015. je nedovoljan, skroman i kolebljiv. U proteklom desetogodišnjem periodu kumulativni rast BDP-a Srbije iznosio je približno 10 odsto, što je 2,4 puta manje od Rumunije, 2,3 puta od Makedonije, gotovo tri puta manje od Albanije, dok su Bugarska, Crna Gora i Bosna imali rast 1,7 puta veći od Srbije.

Od 2010. do 2018. godine kumulativni rast privrede Srbije je bio oko 15 odsto, a zemlje Centralne i istočne Evrope u proseku su imale dvostruko brži rast. Zbog nedovoljnog rasta Srbija zaostaje za uporedivim zemljama. U poređenju sa Srbijom, BDP po glavi stanovnika je u Bugarskoj za trećinu veći, u Rumuniji za oko 50 odsto, a u Poljskoj za dva puta.

Sve u svemu, umesto da sustižemo, zaostajemo za zemljama EU. Da bismo ostvarili bržu konvergenciju sa prosečnim standardom u EU potrebne su ambicioznije stope rasta od pet i više procenata i to u dužem vremenskom periodu.

Međutim, to nije moguće ostvariti bez podizanja ukupnog nivoa investicija. Upravo se na problem slabih investicija mora fokusirati ekonomska politika naše zemlje. Potrebno je opredeliti znatno veća izdvajanja iz budžeta za kapitalne investicije, ulaganje u saobraćajnu, komunalnu i vodoprivrednu infrastrukturu.

Sa druge strane, neophodno je unapređenjem opštih uslova poslovanja podstaći rast domaćih privatnih investicija. Najpre, treba konačno završiti posao na restrukturiranju velikih javnih preduzeća i delimičnom privatizacijom osposobiti ih za buduće investicione cikluse.

Takođe, postoji još desetak velikih preduzeća koja još uvek nisu privatizovana. Kada su u pitanju mala i srednja preduzeća u privatnom sektoru i podsticaj investiranja u ovom domenu, neophodno je unaprediti kvalitet institucija i to ne samo onih koji regulišu tržište, već i onih koji se odnose na vladavinu prava, zaštitu svojine i ugovora.

Naravno, postoji i čitav niz instrumenata kojima se preduzetnicima može pomoći u obezbeđenju finansijskog kapitala, kroz delimičnu podelu rizika putem garancijskog fonda i slično. Sve u svemu, sa sadašnjih 19 odsto BDP-a investicije treba da porastu na 25 odsto. To je dostižno, uostalom to smo imali u periodu pre 2008. godine, kada su i prosečne stope rasta bile oko pet odsto godišnje.

Kako vi predviđate ekonomsku 2019?

Na talasu ubrzanja globalnog oporavka iz 2017. godine, svetska ekonomija je, početkom prošle godine, imala jak sinhronizovani rast. Međutim, kako je godina odmicala prognoze rasta su poprimile pesimističnije tonove – generalno rast je postao divergentan.

I dok je ekonomija SAD, zahvaljujući snažnim fiskalnim stimulansima zadržala stabilnu tendenciju rasta, privredna kretanja evrozone, Japana, Velike Britanije i Kine su postepeno slabila.

Ključni rizik sa kojim se suočava svetska ekonomija je značajan pad svetske trgovine sa početnih pet odsto rasta, na gotovo nula odsto na kraju prošle godine. Ukoliko se trgovinski konflikt i kontrakcija svetske trgovine nastavi, moguće je i oštrije usporavanje rasta svetske ekonomije, što u kombinaciji sa pooštravanjem finansijskih uslova, volatilnošću finansijskih tržišta, može povećati ranjivost globalne ekonomije i dovesti do recesionih tendencija u narednim godinama.

Posebno je problematična evrozona. Naime ekonomska aktivnost u ovoj regiji je dostigla svoj vrhunac u drugoj polovini 2017. godine, kada je ostvaren rast viši od 2,5 odsto i od tada dolazi do postepenog usporavanja.

Razlozi su višestruki: politička neizvesnost u pojedinim zemljama evrozone i posebno u pogledu budućnosti EU, Bregzit i način njegovog sprovođenja, izazovi sa kojima se suočava Francuska, problem suverenog duga Italije, otpori prema administraciji u Briselu, rastući populizam, izbori za Evropski parlament.

U ovoj i narednoj, 2020. godini rast privrede evrozone neće prelaziti 1,7 odsto godišnje. Dakle, prognoze nisu dobre i to će svakako imati uticaj i na periferiju, odnosno na našu zemlju, imajući u vidu nivo zavisnosti privrede Srbije od konjukture u EU.

Naša dva glavna spoljnotrgovinska i investiciona partnera primetno usporavaju svoju aktivnost – Italija je tehnički već ušla u recesiju, a pokazatelji poslovne klime nagoveštavaju da bi se to moglo desiti i u Nemačkoj.

Kako bi pretnje koje stižu spolja u vidu trgovinskih ratova, usporavanja rasta evrozone, podizanja kamatnih stopa mogle da se odraze na Srbiju?

Kao što su pozitivne okolnosti snažnije obnove privrednih aktivnosti u evrozoni doprinele da fiskalna konsolidacija u Srbiji bude mnogo uspešnija od prvobitnog plana, tako će i usporavanje aktivnosti u EU imati izraženi negativni uticaj na našu privredu.

Sasvim logično, budući da gotovo 80 odsto spoljnotrgovinske razmene Srbija ostvaruje sa EU i regionom Zapadnog Balkana. Već sam pomenuo da se dva glavna spoljnotrgovinska partnera Srbije suočavaju sa recesijom.

Tome treba dodati i trgovinske tenzije unutar Zapadnog Balkana. Sve zajedno, ukoliko se ostvare pesimističke prognoze, može uticati na smanjeni priliv finansijskog kapitala, što će se posledično odraziti i na kurs, i na nedovoljne investicije. Dakle, treba se pripremati za taj scenario i to važi i za državu, ali i za privredu.

Da li smo spremni za ponovnu eventualnu krizu 10 godina nakon prethodne?

Ako se posmatraju podaci koji govore o učešću tekuće potrošnje (plate i penzije) u BDP-u, dolazimo do zaključka da je danas stanje neuporedivo povoljnije u odnosu na 2008. godinu.

Takođe, u proteklih 10 godina privatizacija društvenog kapitala je gotovo privedena kraju. Restrukturiranje velikih javnih preduzeća, izuzev železnica, ne ide zadovoljavajućim tempom. Stanje u bankarskom sektoru je danas definitivno bolje, regulacija je znatno rigoroznija.

Sa druge strane, iako je izražen trend smanjenja, javni dug je danas za više od 20 procentnih poena veći od stanja koje je bilo krajem 2008. godine. Sve zajedno, zaključujem da je generalno stanje u budžetu i privredi danas bolje, ali ako se nastavi sa povećanjem tekuće potrošnje brže od rasta BDP-a, vrlo lako se mogu povratiti, za sada eliminisani strukturni deficiti. Tome ide u prilog i već pomenuto prilično zabrinjavajuće produbljivanje eksternih deficita.

Šta će biti najveći problemi u dostizanju projektovanog rasta od 3,5 odsto, a šta će biti generatori rasta?

Trebalo bi da generatori rasta budu investicije i izvoz, ali čini mi se da će, kao i prošle godine ključni doprinos dati potrošnja. Ne smatram da je to dobro, pošto privreda Srbije i dalje nije na zahtevanom nivou konkurentnosti, koji bi garantovao da eksterna ravnoteža neće biti narušena.

Takođe, nizak nivo štednje u odnosu na investicije i visok nivo tekuće potrošnje u odnosu na produktivnost i dohotke, govore da je prisutna fundamentalna neravnoteža u našoj privredi.

I ove godine na Forumu značajna uloga je data digitalnoj ekonomiji i inovacijama. Prošle godine se o tome dosta govorilo. Da li se vidi napredak, da li Vam se čini da možemo da uhvatimo taj voz 4. industrijske revolucije?

I ove godine ćemo gotovo polovinu programa posvetiti ovim temama. Pored toga poseban akcenat dajemo i podsticaju kreativne ekonomije. U vremenu skokovitih promena, kakvo je vreme u kome živimo, vreme četvrte tehnološke revolucije, Srbija ima šansu da nadoknadi višedecenijsko zaostajanje.

Nesporno je da napredak postoji, dovoljno je samo pogledati kojim tempom raste izvoz u IT i kreativnoj industriji, kao i doprinos ovih sektora BDP-u. Međutim stubovi razvoja države i društva, ne samo u današnjim brzim promenama, su obrazovanje i nauka.

Čini mi se da kao društvo nismo dovoljno svesni od kakvog su značaja za našu budućnost i ukupno blagostanje upravo ova dva stuba. Takođe, demografski razvoj je nepovoljan, migracija kvalitetnih kadrova se nastavlja nesmanjenim tempom. Sve su to problem koji zahtevaju mnogo seriozniji i konzistentniji pristup u njihovom rešavanju.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari