Vučić na grumenu uglja 1Foto: Luca Marziale Danas

Cene struje i gasa su eksplodirale, Evropi preti nestašica, slabo grejanje i inflacija. Manje trgovce energentima čeka bankrot, pojedine fabrike zaustavljaju proizvodnju. Rečju, sve je otišlo do vraga.

Za to vreme, u Srbiji predsednik koristi priliku da likuje zbog toga što njegova zemlja nema čistu energiju, što umesto toga, struju i dalje dobija iz termoelektrana, „koje nećemo da gasimo“.

Kaže, tamo u Evropi „pričali su bajke, da ne treba ugalj, da bi da zatvaraju nuklearke…“. „Džihad zelene agende zamenio je džihad vladavine prava“, rekao je još ranije Vučić, kome ni čista struja ni čisti zakoni izgleda nisu po volji.

„Svi oni koji bi da zaustave zelenu agendu, oni se raduju kada su visoke cene električne energije“, izjavila je, kao da mu je direktno odgovarala, Zorana Mihajlović.

„Bez obzira na krizu, Srbija bi svakako morala da napravi plan za narednih 30 godina, jer je pitanje da li ćemo imati dovoljno uglja, i koji je to ugalj. Moramo hitno da krenemo u izgradnju novih kapaciteta“, kaže ona, u direktnoj opoziciji sa svojim partijskim šefom.

Ko je ovde u pravu?

Odgovor je Mihajlović, ali stvari nisu tako jednostavne.

S jedne strane, predsednik zapravo ima poentu: Ugasiti termoelektrane pre nego što smo razvili čiste energetske kapacitete dovoljne da potpuno zamene njihovu proizvodnju, jeste besmisleno i bilo bi, bez ikakve sumnje, štetno za Srbiju.

Problem s ovom izjavom je samo u tome što predsednik poentira u izmišljenoj raspravi. Niko ozbiljan ne predlaže da proizvodnju struje iz uglja ugasimo danas, pa da tek onda krenemo da gradimo elektrane iz obnovljivih izvora. To je potpuno suludo.

Jedini predlog, i to onaj na koji je Aleksandar Vučić potpisom Ane Brnabić prošle godine pristao, jeste da Srbija – u narednih 30 godina – stigne do klimatski neutralne energetske proizvodnje, što očigledno podrazumeva i – postepeno – zatvaranje termoelektrana, ali tek kad pre toga obezbedi dovoljnu proizvodnju energije iz čistih izvora.

Dakle, kad postavi dovoljno solarnih panela (koji su danas inače najjeftiniji izvor struje – jeftiniji od uglja) da proizvede jedan megavatsat struje godišnje, Srbija može i treba da smanji proizvodnju struje iz termoelektrana za taj jedan megavatsat. Dosta prosto, zar ne?

Što nas dovodi do druge tačke u kojoj predsednik ima poentu, a to je balansiranje opterećenja mreže. Proizvodnja struje iz obnovljivih izvora varira i tokom dana i tokom godine.

Solarni paneli proizvode struju kad ima sunca, ali noću uopšte ne rade, dok zimi daju mnogo manje struje nego leti. To znači da noću i zimi energetski sistem mora da se oslanja na neki drugi izvor struje, koji se može „pozvati“ po potrebi, a to su, kako predsednik voli da primeti, ugalj, gas i nuklearke.

To su, međutim, i hidroelektrane, a upravo bi reverzibilne HE Đerdap 3 i Bistrica o kojima se odavno govori, trebalo da reše pitanje dnevnog balansiranja mreže u kojoj bi bio visok udeo energije proizvedene iz obnovljivih izvora (one se pune kad ima viška struje iz vetra i sunca na primer, a daju struju kad ovih izvora nedostaje).

Sve to govori da ne postoji nijedan razlog da Srbija ne krene što brže u širenje svojih kapaciteta iz obnovljivih izvora. To je osim čistog vazduha i pitanje energetske bezbednosti. Struja iz sunca, vetra, vode i biomase je struja koja je naša, nezavisna od globalnih ekonomskih dešavanja i tuđe političke volje. Gas, na primer, nije. Struja kupljena na berzi nije. Čak ni struja iz suvlasništva u nuklearki na teritoriji druge zemlje takođe nije.

Tvrditi, kao što deo državnog vrha danas tvrdi, da je za Srbiju dobro da nešto – nema (solarne i vetroelektrane, velike hidroelektrane, postrojenja na biomasu itd), jednako je apsurdno kao tvrditi da je za Srbiju dobro da zatvori ono što ima (termoelektrane) pre nego što je za to obezbedila zamenu.

Na kraju i ova napomena, energetska kriza nije nastupila zbog „zelenog džihada“ već zbog toga što EU zemlje nisu kupile gas iz Rusije kada je trebalo.

Uzrok krize je dakle ekonomija u vidu kineskog i domaćeg skoka tražnje za gasom i politika u vidu odnosa sa Moskvom. Da nije toga, ni druga dva bitna faktora, slabiji vetar i viša CO2 taksa, ne bi proizvele krizu ove magnitude.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari