Tramp je izvukao osigurač iz bombe spremne da eksplodira Bliski istok, jedna je od ocena „jerusalimske igre“ američkog predsednika, koji – po uverenjima mnogih poznavalaca prilika – „gura region i svet u požar kome nema kraja na vidiku“.

Umereniji, nešto uzdržanije ocenjuju da je iz Bele kuće „formalnim priznanjem Jerusalima za prestonicu Izraela i kasnijom konačnom seobom ambasade iz Tel Aviva (po rečima državnog sekretara Tilersona „za koju godinu“) ispaljen diplomatski projektil u mirovni proces, čime je okončano sedam decenija primerenijeg ponašanja SAD“.

Pošto se primire demonstracije i nepredvidive reakcije na redu je provera i popravka političke pustoši, a to je – neizbežno – većim delom sizifovski trud. „Objavu Vašingtona o radikalnom zaokretu, Palestinci, Arapi i čitav svet će uzimati kao veliku provokaciju“, kaže Hanan Ašravi. Palestinska politička prvakinja velikog ugleda zaključuje:

„To će naneti tešku štetu Trampovim zamislima da (po svojoj meri) gradi mir na Bliskom istoku, kao i naporima ostalih. Nagrađujući zahteve Izraela predsednik mu daje odrešene ruke da ubrza politiku puzeće aneksije okupiranih palestinskih teritorija i smišljene pokušaje da se izbriše palestinsko istorijsko, političko, kulturno i demografsko prisustvo.“

Na drugoj strani je zadovoljstvo i zahvalnost premijera Benjamina Netanjahua oglašavanjem egzaltiranim pohvalama „realizma iz Bele kuće“, koji će – kako veruje – mnogi Evropljani i drugi slediti“: „U istoriji cionizma, ovo je praznični trenutak za sve nas, desnicu, religiozne i sekularne.“

Razložan je otud pristup uvodničara telavivskog dnevnika Haarec da bi za odluke i namere Donalda Trampa bilo bolje da se istovremeno podjednako priznaju palestinske težnje:

„Američki postupak sam po sebi nije problem. Suprotno tome. Rešenje putem dve države zahteva deobu Jerusalima između Izraelaca i Palestinaca, tranziciju de facto podeljenog grada, koji služi kao izraelska prestonica, u formalnu podelu, sa zapadnim Jerusalimom kao izraelskom i istočnim kao palestinskom. Kad se to dogodi, ne samo SAD, nego i sve druge zemlje moći će da priznanju dve prestonice i biće pozvane da u njima otvore ambasade.“

Dnevnik DŽeruzalem post, uzgred, podseća na gotovo neopaženu vest da je u aprilu ove godine Moskva prihvatila Zapadni Jerusalim kao prestonicu Izraela, time i „prva koja priznaje meru suvereniteta, ali nad jednim delom grada, ne navodeći sasvim precizno da li je odluka već na snazi ili će biti tek sa postizanjem rešenja o dve države“.

Često je izraelsko isticanje da je Jevrejima Jerusalim glavni grad od pre tri milenijuma, otkad ga je oko 1003. godine pre Hrista osvojio kralj David i u njemu uspostavio prestonicu države Judeje. Nalazi istoričara i arheologa govore o dalekim narodima na okolnim brdima pre šest hiljada godina, a milenijum ili nešto kasnije i prvim naseljima u kojima su se smenjivali razni gospodari i stanovništvo.

U daleko novijem, od drevnih nama mnogo poznatijem dobu, Generalna skupština UN je novembra 1947. predvidela Jerusalim kao corpus separatum pod međunarodnim starateljstvom tokom deset godina, sa pravom referenduma stanovništva da „posle isteka toga perioda daje sugestije za eventualnu modifikaciju režima“.

Posle kraja britanskog mandata, proglašenja obnove jevrejske države 1948. i prvog rata sa pet arapskih zemalja, duž linije prekida vatre 1949. zapadni deo Jerusalima je sačuvao Izrael, a istočni, osvojen u borbama, zauzela je kraljevina Jordan.

U knjizi „Sporni grad“ politikolog Menahem Klajn je opisao kasnije zanimljive pregovore Izraela i Jordana – vođene do jordanske aneksije istočnog Jerusalima 1950 – o prihvatljivom aranžmanu za sveti grad. Razmenom posednutih teritorija Jevrejima je bilo najvažnije da dobiju Zapadni zid (Zid plača), najveću svetinju judaizma, ostatak Drugog hrama, koga su Rimljani srušili skoro dve hiljade godina ranije, kad je Titus 70. godine zatro tadašnju jevrejsku državu. Skoro dovršen nacrt dogovora nikad nije potpisan.

Izraelski parlament (Kneset) je u decembru 1949. odlučio da vladu preseli u Jerusalim (u Tel Avivu je do danas samo ministarstvo odbrane) pošto ga je David Ben Gurion proglasio prestonicom za sva vremena.

U junskom ratu 1967. Izrael je osvojio i istočni Jerusalim i veoma brzo je ozakonio (ponovio je odluku 1980) i njegovu aneksiju i time „večnu nedeljivost“, koju svet ne priznaje.

Amerika je u svom Kongresu 1995. donela zakon o premeštanju ambasade iz Tel Aviva u Jerusalim, sa rokom do 1999. Predsednici su „zbog potreba nacionalne bezbednosti“ imali pravo da odluku odlažu za šest meseci, kad dođe kritičan datum. To su Klinton, Buš i Obama i činili, pa čak sada i Tramp u minut posle dvanaest, makar i kao po taktički korak, pošto je – dok njegova ambasadorka optužuje i Ujedinjene nacije da uništavaju sve izglede za mir, a Savet bezbednosti osuđuje SAD glasanjem 14:0 – izgleda shvatio da je „pucao u sopstvenu nogu“. Nije malo komentatora koji su uvereni da je predsednik u pogrešnu igru ušao zapravo iz domaćih potreba, da naknadno nagradi bele evangelističke birače (više miliona) za njihovo verovanje o pripremama za biblijski armagedon. Ovi američki hrišćanski fundamentalisti su Donaldu Trampu na predsedničkim izborima dali 81 odsto svojih glasova.

Amos Elon (umro je u 82. godini 2009) u knjizi „Grad čuda’ objavljenoj 1990. razmišlja: „LJudi su stigli na Mesec u potrazi za novim Jerusalimima u stranim galaksijama, ali do sada ovaj stari nije dobio zamenu. Često u Jerusalimu imate osećaj da ste u vremenskoj mašini. Vidite da prošlost, sadašnjost i budućnost postoje istovremeno.“ U Tel Avivu danas deluje 86 stranih ambasada, u Jerusalimu nijedna.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari