Četrnaestominutno amatersko filmsko izrugivanje proroka Muhameda, smišljena provokacija iz Kalifornije – izvesno – ne vodi sudaru civilizacija, ali je varničenjem kroz Jutjub mrežu zapalilo teško kontrolisan gnev i napetost u islamskom i arapskom svetu. Istovremeno, zametnula su se političko – diplomatska iskušenja, kakva daleko prevazilaze jednostavna razrešenja.

Svojevremena fatva – izrečena kao kletva i smrtna pretnja – piscu „Satanskih stihova“ Salmanu Ruždiju ili eksplozije bunta izazvane pojavom karikatura proroka nacrtanih u Danskoj pre sedam godina čini se da su vremenom umirene vulkanske erupcije prema najnovijem, po shvatanju muslimanskih vernika, neoprostivom bogohulnom udaru na Alahovog poslanika i verovesnika islama.

Reakcija na nečasne atribute – vlastoljubivi varalica, ženskaroš, razvratnik – je razumljiva.

Sa Al manar televizije, glasila Hezbule, šiitski šeik Nasrala čak propoveda o „nezapamćenoj i besprimernoj uvredi islama“, na koju – kako poziva – ne treba da odgovore samo mase demonstracijama pred američkim ambasadama, nego i muslimanske vlade da pokažu svoj bunt prema Sjedinjenim Državama.

Nerazuman poduhvat preduzet iz Los Anđelesa, koji je na celovečernjoj bioskopskoj premijeri na Holivudskoj aveniji, pred jedva desetak gledalaca u junu prošao neprimećeno, sada u skraćenom, otrovnom obliku izaziva „atomski udar“, više nego šok.

Žestinu prve političke reakcije i brzog raspoređivanja brodova i više specijalaca bliže osetljivim diplomatskim misijama – kao potencijalne zaštitne mere, dugoročnije pokušava da uravnoteži Suzan Rajs, ambasadorka Amerike u Ujedinjenim nacijama: „Verujemo da je mala grupa došla pred konzulat u Bengaziju, kao neka vrsta solidarnog odgovora na na ono što se dogodilo pred ambasadom u Kairu. A onda, kako su se stvari razvijale, izgleda da su – da kažem – bili oteti od grupica ekstremista, koji su stigli sa težim naoružanjem; kao što znate uz revoluciju u Libiji, ono je bilo dostupno. I sve se dogodilo…“

Mohamed Magarif, predsednik novog parlamenta u Tripoliju, agencije primećuju, govori kako je, „nema sumnje, napad bio planiran“. Strani posmatrači, zapažajući medijske izraze poštovanja za Stivensa, koji je i odlično vladao arapskim jezikom, i pohvale naporima za građenje mostova dobrih odnosa – poput uvodnika Tripoli posta – skloni su mišljenju da se Libija nada će tragičan slučaj iskoristiti kao pomoć kako bi se razoružale nekontolisane revolucionarne milicije sa ulica, kao usmerenje ka – koliko je moguće – boljem društvu.

Mnogi analitičari nalaze da je filmom o proroku, ubačenom na Bliski istok, zapravo „bačena rukavica“ za ishod sudara tvrdog i umerenog islama, čiji rezultat treba da odredi sudbinu Arapskog proleća, nezavisno od prvih pokazatelja, pošto postrevolucionarni izbori ustoličuju muslimansku vlast.

Njujork tajms ukazuje na primer novog egipatskog predsednika: „Dilema Mohameda Mursija se brzo našla na proveri sposobnosti Muslimanske braće da održavaju ravnotežu između domaćih političkih pritisaka, međunarodnih obaveza i konzervativnog religioznog mandata kojim se upravlja novom demokratijom.“

U tom spletu, uspavani antiamerikanizam – piše iskusni istraživač Šašank Joši Kraljevskog instituta RUS u Londonu – zapaljen je religioznim ekstremizmom; film o Muhamedu bio je samo najnoviji okidač.

Prema jednom ispitivanju raspoloženja u junu 2012, samo petnaest odsto islamskih zemalja imale su povoljno mišljenje o Sjedinjenim Državama, u poređenju sa dvadeset pet procenata u 2009. godini. Nenaklonost prema Americi dolazi prvenstveno zbog politike Vašingtona u palestinsko – izraelskom sukobu, ratova na Bliskom istoku i podrške Amerike „prijateljskim diktatorima“.

Ali, valja u svemu preciznije razlikovati loše raspoloženje prema Amerikancima, kao izvor nedaća u manjem procentu od verskog ekstremizma. U anketi, koju navodi Bi-Bi-Si stoji da četiri petine Egipćana želi smrtnu kaznu onima koji napuste islam. Mlađe generacije, izvesno motorna snaga Arapskog proleća, inspirisanije su – po još tačno neutvrđenoj meri – politikom.

Robert Spenser, američki istraživač posvećen proučavanju religija u knjizi o proroku Muhamedu navodi da se islam razvio kao politička alatka za ujedinjenje delova Arabijskog carstva u sedmom i osmom veku, a najlakši put da se to jedinstvo postigne bilo je stvaranje religije od njega: „Možda je sa Arapskim prolećem još u vazduhu i približavanjem Arapske zime neslaganja, sličan napor u toku.“ Cena provere je previsoka.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari