„The patriots“, „patriote“, tako glase Sterijini „Rodoljupci“ na engleskom u programu Narodnog pozorišta u Beogradu za predstavu Andraša Urbana kakve davno u Beogradu nije bilo, a nije je bilo ni na sceni Narodnog pozorišta, gde joj je pravo mesto. Kako bi samo bolja naša današnjica bila da je Narodno pozorište u vreme „događanja naroda“, a onda dugih ratnih godina potom tako, kao Sterija i Urban, kadro bilo i smelo bilo kritički se odnositi prema „rodoljublju“, imalo bi se rašta patriotizmom i ponositi.

Te bi onda svaki Gavrilović (preporođeni Predrag Ejdus), kao i svi glumci Narodnoga pozorišta u Beogradu), živ bi bio i mnogo toga na sreću naroda uradio, a ne na svaki način, kao „izdajnik“ prozvan, ganjan i zatučen bio, ubijen baš kao i Gavrilović na sceni Narodnog pozorišta kod Sterije i Urbana, na trgu „Kod konja“ koji se danas zove Pozorišnim, valjda, a bio je trgom Res Publike, pa Trgom slobode od martovskih demonstracija 1991. pa sve nadalje, u zdanju Narodnog pozorišta dobro čuvanog da mu se opet „izdajnici“ u vidu mnogobrojnih građana ponovo ne popnu na balkon, i odatle ne progovore u žeđi i gladi za boljim, za stabilnijim, za izvesnijim životom. I za slobodom i to posebno za slobodom od „rodoljubaca“, „patriota“. Imalo se o čemu misliti, duboko disati i nadasve osećati u „Rodoljupcima“ sve od nastanaka ovoga pozorišta i ubistva kralja Milana, pa do egzekucija svih Gavrilovića do Zorana Đinđića. A sve u kontekstu „izdajnika“ i „patriota“, rodoljubaca, kakve su samo današnje gospođe Zelenovićke, gospođe, „dame i gospodo narodni poslanici“. Kako se menjaju kokarde, prelazi iz tabora u tabora, preletanjem uzleće, malo je govoriti o licemerju, bolest društva je u pitanju, i tada kada je Sterija uspeo sve izgovoriti i po svaku cenu, do danas kada baš kao Sterija iz puna glasa, izravno, forte govori i peva Andraš Urban i glumci u preporodu.

Ne izlaze mi iz glave reči Lasla Bale, jugoslovenskog ambasadora i tasta Dragana Klaića (kako bi on srećan bio da je ovu predstavu „Rodoljubaca“ sačekao) u Subotici u vreme „diferencijacije“ devedesetih pod vođstvom Radomana Božovića, i ostalih, a protiv Boška Kovačevića, u Subotici kada je Želimir Žilnik pričao i snimao kako se „patrioti“ presvlače u domoljubne uniforme na sedištima autobusa od mitinga do mitinga, e kako je Lacika rekao, da – eno – jedni su se počeli okupljati ispred pravoslavne crkve, dok su drugi počeli da pevaju u mađarskom kulturno-umetničkom društvu „Neptker“, i da će opet veliko zlo da bude. Čitale su se novine, sa pesmama o Slobi, ljubičici, u desetercu, prenošene su od usta do usta, spremalo se, dizalo se. Prosipao se jogurt da bi se prosulo mleko, i krv. „Rat, Rat“ peva na procenijumu, ne tamo daleko u dubini scene, ansambl Urbanovih „Rodoljubaca“. Pozdrav zastavi, zastavama, na početku i na kraju predstave čija je ikonografija tačna po meri političkog stava njenog reditelja, kokarde, grbovi, zastave, pripremljene u dubini scene, onda forsirane u prvi plan. Opet ne mogu a da se ne setim čitave industrije „patriotizma“ na početku Knez Mihajlove ulice devedesetih i nadalje, časer, glaše, kokarde, zastave, majice i SSSS na svemu i svačemu, količina i količina nacionalističkog kiča srazmernog imitativnoj laži imitativnog „patriotizma“ do paroksizma uništenja sopstvene kulture, i to ne samo na početku Knez Mihailove, na ulici, već u najbitnijim institucijama kulture naroda, i narodnosti, do samoubistva svakog identiteta, sve do danas kada se nakon jezičkog rata izvedenog u stvarnom ratovanju, stiglo do podaništva, ulizištva, transa u evrointegracijama kao spasu od samoga sebe, a ne u osvajanju ravnopravnosti, i kada je „patriotizam“ prerastao u denuncijaciju naroda, u zahtevu za promenom „majndseta“, u diktatu da stanovništvo ovdašnje ima biti kao u Austriji ili u Nemačkoj, ili u Norveškoj, a može biti, zavisno od nemoći i interesa, i kao u Rusiji. Samo ne ovakvo kakvo jeste plagirano i uzurpirano, u nacionalnom i klasnom smislu od „patriota“, ratnih i privatizacionih u kontinuitetu.

Zbivanja u komadu „Rodoljupci“ – dešava se burne 1848. kada „gori cela Evropa“. 2015 -1848, baš tako, bez naročite odanosti direktnim analogijama, ima mesta ozbiljnom razmišljanju, uključujući i tridesete i devedesete.

Predstava „Rodoljubci“ Jovana Sterije Popovića i Andraša Urbana, dva druga, igra se danas. Kao veliko uprizorenje upozorenja da se ne igra i sutra. A igraće se dok se živa supstanca naroda koji sa Knez Mihailove i Trga Republike, slobode, pozorišta prelazi u molove i tržne centre, da tamo gleda što mu u njegovom siromaštvu drago.

Predstava ima moć istine i sudbine. Ima zalet i energiju i snagu samodefinisanja, ona je sistem, koncept, čiji ritam odražava lepotu jasnih misli. Oslobođenje od sažaljenja, samosažaljenja i straha suočenja sa somosažaljenjem, do koga se stiglo. Jarko, smelo, glasno, ofanzivno, estetično. Ne, nije bilo prijatno, ne nije bilo pristojno, ne nismo uživali, ne nije bilo tolerantno, ne nije bilo pisi, bilo je izazovno, i činilo mi se da smo se svi u gledalištu osećali slobodnim ljudima, a ne ni srednjim staležom, ni četvrtim staležom, nismo bili podanici, ni kmetovi, već potencijalni nosioci vlastite sudbine. Ako to nije ono što se najviše sada može učiniti kao ljubav za onog pored sebe, za solidarnost, za narod, za javnost, onda ne znam šta bi bilo pametnije i bolje. Do najžešće kritike onoga što jesmo, u čemu smo, i pod kim smo, i zašto, i kako, i kuda. E to je Narodno pozorište, ne nacionalno, već narodno. Zorno pozorište, a ne mrtvozorno (Bruk). I to je pitanje ponosa, i eksproprijacije ponosa, temeljno pitanje samosećanja ljudi ovde. Upravo svi na sceni „Rodoljubaca“ su ti koji mogu i treba da se ponose, njima ponos pripada, oni ponos vraćaju na njegovo pravo mesto.

I još nešto povodom ponosa. Na dan premijere „Rodoljubaca“ navršilo se deset godina od smrti „barda“ našeg glumišta, (tako vole da kažu onda kada ne znaju šta drugo da kažu) – Ljube Tadića, čije ime nosi scena Jugoslovenskog dramskog pozorišta. Beše o tome neka skromna „nota“.

Ne mogu a da se ne setim protesta glumaca protiv rata, devedesetih i opsade Sarajeva na ulici Maršala Tita, ispred Jugoslovenskog dramskog pozorišta sa Ljubom Tadićem i Mirom Stupicom na čelu. Ljuba Tadić, sa svim svojim umetničkim i političkim iskustvom, bio je i izuzetno i retko kritičan umetnik, imao je sopstveni stav. I ponos. Te bi valjalo da ga se sete svi oni kojima je do ponosa stalo. Do života, a ne do „preživljavanje“. Zorno, a ne mrtvozorno.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari