To je park u produžetku Kameničke, kod Ekonomskog fakulteta, između Gavrila Principa i Karađorđeve; ne znam da li se ime Picino produžilo i na park sa krstom iza autobuske stanice u kome su danas izbeglice, čije bi takvo imenovanje tačno bilo, kao što je precizna slika da su izbeglice u okolini Ekonomskog fakulteta, jer je izbegličko stanje (i kretanje) prava slika ekonomije, ili ekonomija sama, granice su danas granice novca, te je cela odbrana državnih i suverenih granica ponešto apsurdna, mada je te apsurde teško uvideti kada se to događa nama i „drugima“

(Eto jednog apsurda: kako objasniti pristanak na nove izbore, na novi mandat iste vlasti u Užicu, recimo, gde je u pitanju ne znam koliki iznos novca EU za prećišćavanje vode, samo nisu spremni da ga prihvate, nisu do sada uradili šta je trebalo, i ukoliko biračko telo ponovo glasa te iste koji ih bez vode ostavljaju onda oni zaslužuju „sve što ih snađe“ (Marks). To jeste da budu žedni). Nikako nije bez značaja toponim u kome su izbeglice, najinternacionalniji skup ljudi koji doslovce manifestuju globalizaciju.

I bitnu mogućnost naše deprovincijalizacije, a čak i „inicijalna kapisla“ (kakvog li slogana) evokacije solidarnosti. (To što neki trabunjaju o zidovima samo je povod da se drugi pokažu kao velikodušni.)

Topos izbegličkog zbora i zbega je između Karađorđeve i Gavrila Principa, te eto prilike da se razmisli o našoj istoriji i istoriji izbeglištva, i da se neka poređenja obave. Kao i uporedna analiza stvarnoga kretanja po moru i kopnu u odnosu na „Beograd na vodi“ (tako se to zvanično zove, kretanje „Promenadom“).

Nešto dalje, nadesno, ili dijagonalno je u Lekovoj zgradi, koja je bila i jeste Dom invalida, ima/nalazi se jedini pornografski bioskop u Beogradu po imenu „Partizan“. Tu je 2004, kada je Ana Miljanić i CZKD radio predstavu „Pornografija“ po silnim evropskim, svetskim, i, dakako, našim autorima (na vreme rađeno!), šest sati dnevno na promeru bine od tri metra (bioskop), u toj prekrasnoj mermernoj zgradi, bila i – kockarnica.

Finale predstave u obrnutom gledalištu, na zidu gde se vide otisci glava od erotskih klimaksa bilo je finale predstave gde je u šest varijanti, u adaptaciji i muzičkom vođstvu Vladimira Pejkovića, izvođena „Aleluja“ Leonarda Koena.

Jedna od tema „Pornografije“ bila je i Picin park, o načinu i sudbini „marginalaca“, gejova i transvestita čije je omiljeno mesto okupljanja upravo bilo u picinim parkovima.

„Vjeran Mladenović (Zagreb, 14. oktobar 1958. – Krnjača, 22. mart 2003) bio je prvi javno deklarisani transvestit Jugoslavije, i zvezda filmova Želimira Žilnika. U svetu šou biznisa poznat je pod imenom Merlinka. Jedno vreme živeo je u Maksimirskom parku (Zagreb)… majka je smeštena u dom „Vladimir Nazor“ (Karađorđeva, Gavrila Principa). Školu je završio u Prokuplju… Prelazi u Beograd… U trideset i prvoj godini odlučio je da se potpuno transformiše u Merlinku. Prostitucijom se bavio uglavnom u ulici Gavrila Principa. Igra u dva Žilnikova filma, a naslov Žilnikova filma „Dupe od mramora“ („Marble Ass“) kao parafraza „Čoveka od mermera“, Alija Sirotanović – heroj socijalističkog rada, možda najbolje sumira kontinuitet „marginalnosti“ (i toponima, značenja i preznačavanja), to jeste puta budućnosti. Živeo je na Kalemegdanu, u zgradi Narodne opservatorije, a potom Beogradskog planetarijuma, bio je njihov nastojnik.

Žilnik pripoveda kako je on, kada nije bilo nikog drugog, namernicima pokazivao zvezde.

Ubijen je 2003. u Krnjači. Najpre je zadavljen, a zatim zadobio snažne udarce zidarskim čekićem. Slučaj nije rešen, o njemu je znao da govori advokat Dragoljub Todorović, koga više nema.

Na desetogodišnjicu ubistva, na uglu ulice Gavrila Principa i Zagrebačke postavljena je ploča sa nazivom – „Ulica Merlinka“.

Ima tome godina kada je jedna gradska zastupnica na „Studiju B“ govorila o „raščišćavanju“ (obogaćenje pojma „čišćenje“ je jedna od najjezivijih ratnih i tranzicionih tekovina) kod Jugoslovenskog dramskog pozorišta, velike staze, popločane (i popločavanje grada je takođe jedna od novijih tekovina) kao da njima idu tenkovi, osvetljenje, uopšte „čistoća“ je bila teza zastupnica, jer „neće se onda tu, u parku, sakupljati 'marginalne' grupe“.

Ova politički programska ideja ostvarila se i u nedavnom zaključavanju Studentskog parka, i njegovim „čišćenjem“ i „osvetljavanjem“, a može se povratiti u pređašnje stanje samo promenama na Beogradskom univerzitetu, simboličnim mestom preko puta (toponim), to jeste Studentski park se može otvoriti studentima, ukoliko oni, zajedno sa izbeglicama, kojima su mnogi i prethodili, krenu ka drugim granicama.

Prvo, dakle, ide „raščišćavanje“ terena, onda betoniranje i zidovi. Na zidovima kuća sigurnosno svetlo, pali se i gasi kada „stranac“ prođe. Iza ograda psi čuvari. Kod još boljih vlasnika i stražari. „Pravna“ država (osiguranje nasleđa ratnih i privatizacionih tekovina) i „sve po zakonu“. I granice, i projekti o prevazilaženju granica, o pomirenju, transevropski projekti, prekogranični. Paralelno u stvarnosti vize, pasoši, kontrole, emigranti i azilanti u podrumima aerodroma preko kojih prolaze ljudi sa rolo koferima i akten tašnama na vrhu. Prelazi za EU građane, i non-EU građane. Na drumovima i graničnim prelazima nekadašnji gastarbajteri koji se, posle odmora sa svojima, vraćaju u Evropu, paralelno sa njima turisti koji idu u Grčku, ili u Tursku, a šumama i gorama izbeglice ka Evropi.

Kažu kako je tu negde oko Železničke stanice, u središtu Picinog parka bio uhapšen i Žan Žene, robijao je i u zatvoru u Nišu. Ne znam, ali moralo je to biti šezdesetih. Posle toga su se kod nas igrale i „Sliškinje“, i „Balkon“, a na Festu prvome, u programu Makavejeva, Vućićevića, Žilnika i drugova, kada je štampana i ona čuvena daska knjiga sa feminističkim i ostalim tekstovima „marginalaca“ (neko mi je ukrao, sa razlogom, tu neobično dugačku knjigu, otvarala se kao harmonika, knjiga promene sveta „marginalnim“ putem) prikazan je i film „Plava ptica“ o Ženeovom robijanju, tamnici, sećam se vlažnog zida i ljudskih ruku na njemu, toga upisa i ispisa, toga toposa.

Evo još jedne prilike. Izbeglicama smo prikopčani na svet, na trenutak njegove promene, i to je privilegija. Upis ljudske ruke na zid. Koliko to košta „po glavi“ (čula sam taj slogan) zavisi od glave.

I konačno, Picin park ženskog je imena, ženska površina sveta, grada, zato i jeste stecište paralelne istorije i sada bi trebalo da pređemo na opis, prikaz muškaraca koji su vladali i koji vladaju, i koji se tuku, oko dominantne istorije, tada i sada. Najveća je nada, nada vredna života, da je to uzalud.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari