Ipak mislim da studenti u Plenumu, na Filološkom fakultetu, ne traže, u svojim zahtevima, i na osnovu onoga što sam te večeri, dvadeset i osmog oktobra čula, besplatnu nastavu, oni postavljaju pitanje i kvaliteta te nastave. Ne samo da „Znanje nije roba“ već je i pitanje kakva je i od čega se sastoji ta „roba“.


To bi se, ukratko, moglo poentirati i iz rekonstrukcije istorijata Fakulteta od onoga časa kada je, devedesetih, ukinuta i nastava opšte književnosti i teorije književnosti (čuveni postupci dekana Radmila Marojevića), pa na određeni način vraćena.

No, krenimo redom, dođete do vrata Filološkog fakulteta i tu je grupa studenata u protestu, ali su iza njih još neki ljudi, te se postavlja pitanje može li se ući, studenti se silno trude da omoguće ulaz, nekako im je i neprijatno zbog čitave „procedure“, ušli smo.

Pred nama, koji smo ušli, veoma je uzbuđena profesorica slavistike, koja nastoji da objasni „specijalne okolnosti“, pokazuje klupe koje su poređane, kao barikade, ali su klupe u redovima, govori da je to jedna vanredna situacija, da niko ne zna šta da radi, da se studentima ne da prići i posebnu brigu pokazuje prema stvarima koje mogu biti oštećene.

Gledam sa stepeništa potpuno praznu mermernu aulu u kojoj sve što postoji jesu studentske parole. Scena me podseća na zimu 96/97, kada su nas „ispratili“ sa Filozofskog fakulteta. Željan i radoznao da vidi i čuje studente, tadašnji ministar kulture Francuske Žak Lang, sa iskustvom Sorbone iz šezdeset i osme, udaljen je nakon konsultacija telefonom sa Upravom fakulteta. Ova scena je ostala zauvek nedostupna javnosti, i „ne raspravljena“. Nakon toga on se priključio demonstracijama na ulicama Beograda, i govorio „Kod konja“, u vatrenom krštenju prevoda na mitinzima profesorke i vrsnog prevodioca Ane Jovanović Grahek. Kada sam čula da se povodom sadašnje blokade Ana izjasnila „za studente“, pomislila sam da u tome ima i deo te naše burne noći. Svako od nas ima sopstveno iskustvo u pravu na pobunu studenata (a kako se drukčije čovek formira) i ne samo studenata, i to mi se čini najbitnijim, i to je upravo i bila tema izvrsnog razgovora na Filološkom fakultetu, te večeri, dvadeset i osmog kada više nije bilo Radomira Konstantinovića i kada je plenum ostao u tišini pred tom vešću.

Iskreno mi je žao što mnogi među nama nisu bili prisutni razgovoru platforme „Učitelj neznalica“, učesnika ovogodišnjeg Oktobarskog salona, i studenata u Plenumu Filološkog fakulteta u Beogradu, te Igora Štiksa, koji je govorio o iskustvima Zagrebačkog sveučilišta u jednoj od najartikulisanijoj intelektualnoj i organizacionoj pobuni Univerziteta.

Jer, šta je Univerzitet. Koja je njegova misija? U kakvom je stanju centralna institucija naroda. Ne mogu a da se ne setim intervjua Ljubiše Ristića iz osamdesetih da Beogradski univerzitet gubi svoje revolucionarne studente od časa od koga ga ideološki preuzima Akademija nauka.

Stotinak mladih intelektualaca je u podrumu, tamo su se zabarikadirali. Sami su.

Prvo, oni misle. Oni misle o mišljenju. Drugo, nastoje da svoje stavove artikulišu, da se osove u javnom govoru, da svoj govor učine osvajanjem javnoga prostora. Da Univerzitet učine javnim prostorom. Čija je zapravo ta institucija naroda i obrazovanja (ne edukacije) naroda. Može li se ona zameniti edukatorima edukatora za edukovanje.

U ovom narodu je prema statistikama milion nepismenih.

I sve što je moglo biti državnim i društvenim opredeljenjem i projektom od 5. oktobra nadalje imalo je biti u obrazovanju (ne edukaciji sa evaluacijom), u školama i na Univerzitetu. Ne, čuli smo, između ostalog da je kreacionizam superioran u odnosu na darvinizam, i da je učenje engleskog u mladosti nepotrebna radnja.

Ne, bacili smo se na Crkvu, pa je „duhovnost“ postala zamena za kulturu i prosvetu, zajedno sa liberalnim tržištem bez tržišta, što je sve zajedno eksplodiralo u teškom kiču, kontinuitetu učenja da su i nadalje razne forme zločina („snaći se“), odgajile ovu retku smesu kvaziarhaičnog i slavskog govora smućenog sa „ki“ rečima međunarodnog engleskog jezika. „Po difoltu“, reče pop. Što je, bez sumnje, i uz podršku svih „faktora“ i „segmenata“ odgajilo čudovišnu smesu superiornosti i inferiornosti, od koje strada sve što je autentično i talentovano. A što će izroditi masovnom lomljavom onda kada deca budu otkrila da Zapad nisu reklame, i da sve što je advertajzing na televiziji nije dostupno samo na pružanje ruke da se uzme.

„Ja samo radim svoj posao.“ Ma nemojte. Student i čovek ipak hoće nešto više i bolje. Hoće da misli i da bude slobodan. Antiintelektualizam je postao tako pogan, a kritička misao tako odbačena i prezrena, ukoliko nije šarmantna i vickasta.

Konačno, izolacija studenata u Plenumu i u podrumu je potpuna, ne sećam se takve odioznosti „svih faktora“ prema kukastim krstovima po zgradi Kapetan Mišinog zdanja, i unutar nje.

Ubijena je osnova solidarnosti, što ovu blokadu izdvaja iz tradicije protesta Beogradskog univerziteta od trideset i šeste godine do danas, i zato je ona hrabra.

Šta mi zapravo od sebe hoćemo, i nije li odnos prema studentima u Plenumu i u podrumu, zapravo odbacivanje boljeg dela sebe u carstvu svrha i funkcionalnosti „preživljavanja“, a očekivanje njihovog poraza želja da se dokaže da ništa ne vredi. Upravo je tako na Plenumu govorio i jedan sa iskustvom poraza svih studentskih pobuna. Jer studente treba uveriti da ništa ne vredi, da će uvek biti prodati i da je sve uzalud. Znam te tekstove „šačica ljudi“, „oni nas pljuju“, „nije sada vreme“…

I neka to reši policija, neka u „duhovnom“ i moralnom životu, u „vrednosnom sistemu“ uređuje policija i „privatno obezbeđenje“, na Univerzitetu i u bankama. Možda se studentski Plenum „neće snaći“ i u tome je sva njegova privilegija.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari