Baš nekako po završetku naših i ovdašnjih mnogodnevnih sretenjskih i snežnih praznovanja, i javnih prilika, državnih, u Baptističkoj crkvi „Nove nade“ u Nju Džersiju, u jednom „Pančevu Njujorka“, bila je u proteklu subotu sahrana, ispraćaj, Vitni Hjuston, kao porodični događaj sa simbolom te porodičnosti u središtu, a čitavo „događanje“ prenosio BBC, gledala sam to tri i po sata.


Jednom je Bogdan Bogdanović rekao kako ritual ima smisla dok mit, ili vera postoje. Bilo je to u povodu proslava 25. maja, Dana mladosti i rođendana Josipa Broza Tita. Dakle, šta je to bilo tako fascinantno i uputno u porodičnoj sahrani „koju je pratio čitav svet“. To što nijedan protokol ne može tako da složi javni događaj kao što to može da učini njegov smisao, koji ga okuplja, značajnost po sebi, vrednost koja je subjektom „radnje“, kontekst i empatija, što su onda, sve skupa, i organizacija i protokol.

Rečju, ne može se napraviti svečanost bez stvarnog sadržaja, bez središnjeg događaja koji se uistinu zbio, kao ni bez onih koji prepoznaju veličinu i jesu u stanju da joj se dive, i konačno, da je vole. Ili, nema crkve bez vere.

Nije u pitanju da su sprovodu Vitni Hjuston prisustvovale i u samom ritualu uzele učešća slavom ovenčane zvezde, već da je to bila svečanost ljudi okupljenih oko nekog i nečeg do čega im je stalo, nekoga i nečega što je uticalo i što utiče na njihove živote, što ih oslobađa za dalje, što ih gura i ambicionira da uzmu vlastite živote u ruke, da tumače „Bibliju“ sami, i da nađu to – veru, kao inspiraciju i kao težnju, nikako kao nalog i kao službu, rečju da žive i pevaju.

Tako je sahrana Vitni Hjuston bila proslava života. Zbog slobode okupljenog sveta. Prava da se govori ono što se oseća, savršene artikulacije emocija, jer su tačne, u vremenu koje se prisvaja za vlastiti iskaz sa uverenjem da ništa nije ni dugo, ni kratko, već traje onoliko koliko se ima da se otpeva ili iskaže. Bilo je porodično, kao da smo došli u kuću, na slavu, a zakovitlalo se u utemeljenje jednoga sveta koji neće rešiti svoje krize samo pomoću ekonomskih i ostalih eksperata, već iz pojma vrednosti u koji su se upleli talenat, sloboda i mobilizacija ličnoga delanja, nade, vere, u ovozemaljski život i njegovu punoću.

Šta su radili ti ljudi, sve kuda ih je vodilo poštovanje, snaga izrečenog i otpevanog? Oni su plakali, pa su se smejali, pa su odobravali, pa su komentarisali, ustajali, sedali, aplaudirali na sprovodu, onako kako im je došlo, po toku radnje, onako kako su u času osećali. Smejali se kada je bilo duhovito, plakali kada je bilo tužno, a najviše su se smejali i plakali onda kada je bilo najtragičnije i najsvečanije, katarzirajuće.

To da jedan telohranitelj govori bolje od mnogih šefova država, ili da sveštenik, koji vodi ritual postane njegov glavni akter koji poentira veru kao smrtnu i konačnu, taman toliko koliko životonosnu, zornu, a ne mrtvozornu, i pevajući, to se može iz ljubavi, odanosti i slobode.

Sahrana Vitni Hjuston je bila prvorazredni događaj okupljanja i sabiranja jednoga društva, ustanovljenje društvenosti, i prvorazredan politički događaj, svečanost koja je lični gest u prilog ličnosti Vitni Hjuston, a onda u slavu ličnosti, pojedinca, muzičkog autora, i autora života. Jer smisao je, poruka, da će mala devojčica, sadašnja, današnja, poželeti i hteti da stvara i da se bori kao Vitni Hjuston i da će „biti dobra i među anđelima koji pevaju“. Svi koji su „nastupili“ imali su neoboriv ljudski i umetnički integritet, mogli su da rade šta su hteli, a da sve bude, prvorazredno. „Ona je bila crna, ja beo“, rekao je Kevin Kostner i „Ja ću te uvek voleti“.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari