Obratiću pažnju da, kao što je i red, prvu košarkašku kolumnu u novoj godini popunim nečim lepim. Naravno, ako bude materijala, da ne izmišljam, pošto ni do sada to nisam radio. Prvo, ostao sam dužan par opaski od prošli put, kao ono za Kup na teritoriji Srbije.

Naime, klub iz Prve domaće lige, koji se volšebno, pravo niotkud, pojavio u polufinalu, ne prijavivši se i ne odigravši nijedan minut pre toga, izgubio je utakmicu (glatko i zasluženo) od tima iz Prve B domaće lige i tako (samo ne sebi) spasao obraz pojedinim ljudima i sprečio veću bruku, kao, recimo – da se finale ni ne odigra! Drugo, o ideji da sledeće sezone (što mi to, „sledeća sezona“, zvuči nešto poznato) najjača liga Srbijice broji 16 (šesnaest) timova, ne bih duže da raspredam i zalud mrčim hartiju, jer odavno (posle pite od govana) za nešto gore na „jelovniku“ nisam čuo!? Ovde, gde sezona traje jedva pet meseci, gde igrači i treneri ne prime ni toliko omalenih plata, gde vlasnici timova (ne klubova, jer Klub podrazumeva nekoliko selekcija, stotinak igrača, desetak trenera… i rad tokom čitave godine) nude farmerke iz gepeka umesto dela mesečne nadoknade, gde se pojedine dvorane zagrevaju duvanjem i „izduvnim gasovima“, gde dužina terena ponegde, umesto 28 metara, iznosi jedva 28 jardi, gde je reč „prevara“ zamenila zaboravljenu opasku „istina“, gde … – zar ovde, uz četiri NLB ligaša, zvanje „srpskog prvoligaša“ da ima čak 20 (dvadeset) klubića?! Bolje da kupleraj bude potpun, da se dopusti da igra ko god hoće, da se kidamo od smeha svakodnevno…

Sad, verovatno je nešto svečarski trebalo reći u korist reprezentacije Srbije i košarkaša Partizana, jer su oni, manje-više, jedino svetlo u dugačkom crnom tunelu, ali ne činim to iz najmanje dva razloga: zato jer smo svi, pa i ja sam, odavno istupili slova i nadgrađivali komplimente do neba igračima i Dudi i Duletu,a drugo – mislim da se to kalendarski u košarci ne može raditi. Ili, hajde da deo priznanja crno-belima i Vladi Jovanoviću, pre svega za ulazak u 16 najboljih u Evropi, dodelimo sada (preseci na pola, kao u pekari hleb, odokalnom metodom), a ostatak idućeg decembra…

Ono što nudim za sredinu i kraj ovog basket godišnjeg osvrta je – da se ne vraćam vazda unazad, jer tamo i nije uvek neka svetla i čojstvom poduprta prošlost, već da se poigram prognozom mogućih dešavanja u 2011. godini. Elem, dumam da će Dušan Ivković i nadalje ostati selektor reprezentacije, ali da će uz njegov klimoglav i amin biti odrađene i neke druge stvari. Recimo, da će na čelo Košarkaškog saveza Srbije, umesto nekog više nastrojenog sportskoj politici, doći neki od bivših velikih igrača, koji su već sa gospodinom Ivkovićem osvajali trofeje. Dobro zvuči Bodiroga Dejan, na primer… Gledam u staklenu kuglu i „javlja mi se“, dalje, da će reprezentacija, septembra meseca u Litvaniji, nastaviti svoj već utabani, trofejni put evropskih prvenstava iz Poljske, uz nekoliko momaka koji jesu i nisu bili u repi: Milosavljevića, Jeremića i Milutinovića od spoljnih, ili Rakovića, Raduljice i Marjanovića od visokih igrača…

Dešavanja u nekoliko vodećih domaćih klubova vidim, na daljinu, kroz ihaj krivih ogledala, ovako: teško će iko prekinuti šampionsku dominaciju Partizana, dakle i desetu rednu titulu, pošto su svoj obuhvatni sistem gradili isto toliko sezona, pa je nelogično da se sruši za nekoliko meseci, niti sagledavam da sada ima moćnih i kuražnih (na svim košarkaškim nivoima) za tako nešto. Njihovu trenutnu politiku da glavni na parketu budu strani igrači (zasad petorica, dok su momci sa srpskim pasošem u manjim ili epizodnim, ali takođe važnim, ulogama) podržavam sve dok je ostvaren rezultat, kao što i jeste, ulazak u drugi krug Evrolige, ili nedostatak boljih domaćih igrača na istim pozicijama… Vršački Hemofarm sledom negativnih događaja, koji nisu svi vezani za teren i tim, nalaze se u „minus fazi“, ali sam potpuno siguran da ostaju i nadalje veliki kandidati za finale. Jedan odličan potez je, dovođenjem Mladena Jeremića, već povučen, a nadam se da je potraga za robusnom peticom (čitaj „mesom“ u reketu) u poodmaklom fazi, tako da će oni biti konkurentni svima, i u nastavku Evrokupa i u dolazećoj Superligi… Radnički iz Kragujevca zavisi isključivo od jednog čoveka i jedne „stvari“, koju takođe može isti čovek da „namakne“. Naime, Miroslav Nikolić je kompletni tvorac ovog tima, a jedino nedostatak novca (baš me čudi!) može da pokvari ovu dvogodišnju idilu… Beogradska Crvena Zvezda pravi ogroman napor, pre svega sedamdesetprocentnim učinkom trojice tamnoputih igrača, da opstane u regionalnom takmičenju, da izbegne četrnaesto mesto, koje pojedine vodi u propast, a pametne u sređivanje sopstvene kuće. E sad, vidim njihovu povećanu moć da na terenu naprave dovoljno pobeda, nego ne vidim ko će da bude poslednji!? Razumete valjda šta hoću da kažem. Kao što mi je nedavno, s pravom, pošteni čovek iz Saveza, na opasku da barem petorica mladih sudija treba da uđu na A listu, jer su bolji od mnogih iz treće grupe, rekao: „u pravu si za te sudije, samo – ko će i koju petoricu da skine sa A liste?“… Konačno, teže mi je da pričam o FMP-u nego o drugim, jer sve napisano gleda mi se kroz opservatorijski durbin, onaj za Halejevu kometu, kako od malo prijatelja tako i od množine zluradih, ali sam baš uveren da je oformljen jedan mlad, moćan sastav, koji će u narednih pet sezona Evropi i domaćim timovima opet doneti poprilično trofeja i radosti. Ne radi se samo o znanim (kao Milutinović, Čović, Marković, Lazić, Dimić…), već i o sada manje zvučnim prezimenima, poput Milovanovića, Jankovića, Miljenovića i tako dalje. Na kraju, ipak uzmite u obzir da je ovo samo basket prognoza običnog, smrtnog srpskog trenera…

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari