Upuštajući se u avanturu pisanja kolumni o aktuelnom trenutku srpske košarke, računao sam na „ljutnju“ pojedinih ljudi koji vode naše najjače klubove, nadobudnih menadžera, svekolikih mešetara i sitnih prevaranata do sto evra – ali ne i kolega! Međutim, čini se da su se pojedini treneri, iako neimenovani, prepoznali, što i nije tako loše, a što govori o stvarnom, a ne virtuelnom postojanju problema. Stoga, bez obzira na dečije durenje zbog lilihipa palog u blato, nastaviću skeniranje i svog esnafa, sa jedinim ciljem – da se neke stvari prebace u pozitivu, iznad nule…


Ponekad neverovatno zvuče izjave trenera, čak starijih i iskusnijih, posle utakmice, na konferencijama za medije. Ukoliko se postigne pobeda, najčešće se počinje sa „momci su ispoštovali dogovor iz svlačionice“ (čitaj – JA sam sve genijalno osmislio, ostalo je bilo lako). Ako se utakmica izgubila, sledi poznata floskula da „igrači nisu ispunili ni deo osmišljene taktike“ (čitaj – JA ništa nisam kriv, šta da radim kad ne umeju). Malo je trenera koji staju u zaštitu igrača, korektno, bez alibi varijanti ili sudijskih ujdurmi analiziraju utakmicu. Odnosno, da posle trijumfa maksimalno isture igrače u prvi plan, a posle poraza odgovore i na teška, pa i nekorektna pitanja. Postala je moda da „kouč“ sebe i svoju ulogu ističe preko mere, da se ponaša kao režiser i glavni glumac, neka vrsta estradizacije i „titoizacije“. Ipak su igrači ti koji na parketu postižu važne poene, zbog kojih publika i dolazi u, često hladne i neadekvatne, dvorane. Asovi su ovu igru učinili planetarno popularnom, a ne njihovi učitelji. Samo neka neko ne ustvrdi da su navijači gomilali i hrlili da vide Fila Džeksona, a ne Majkla Džordana? Osim Filove žene i dece, podrazumeva se. Na kraju, trener koji pored sebe ne može da istrpi popularnost ekstra zvezde, kojoj je i on znatno doprineo, ima problem, koji se najlakše leči razgovorom, ležeći na kauču u ordinaciji, ili redovnim uzimanjem lekova…

Drugo, primetno je kod mladih trenera, na nižerazrednim ili mečevima mlađih kategorija, da imitiraju starije, trofejne kolege. Ali, samo u formi, izgledu, gestu, psovci, galami na igrače i sudije. Nisu uzeli od trenera-idola suštinu, ono zbog čega je on i dostigao visine na kojima je: znanje i beskrajno učenje, posvećenost treningu i utakmici, košarci uopšte kao igri. Na kraju, dobar falsifikat i imitacija umeju da budu zanimljivi, ali traju znatno kraće od originala…

O fascinantnoj pobedi Partizana, u teško ponovljivoj atmosferi Pionira, odavno je sve rečeno, a pozitivan efekat tri vezane pobede u Evroligi osetio se u trijumfu nad Cedevitom. Povećanje pojedinačnih, a samim tim i ekipne pozitivne energije, sigurnost i samopouzdanje i mlađih igrača, čak 95 postignutih poena krasili su crno-bele. To nikako nije tim iz utakmice drugog kola NLB lige sa Cibonom, ovo je sada ekipa sa velikom specifičnom težinom. Stoga je gotovo sigurno da će se bez straha, koji nikada nije bio dobar saveznik, ući u meč sa Orleanom, koji može biti jedna od odgonetki u prezamršenoj B grupi…

Crvena zvezda je, sa tri pobede iz isto toliko kola, gotovo obezbedila nastavak takmičenja u Evrokupu 2010. godine. Međutim, sa pet pobeda i sedam poraza nalazi se u donjem delu tabele Jadranske lige, pre svega zahvaljujući slabom startu. Imali su šansu protiv Zadra u gostima, gde se inače retko slavi, ali nisu zabeležili pobedu. Pre svega, rekao bih, zbog nešto slabije igre u odbrani, posebno visokih igrača u „piku“, popularnoj igri dva na dva. Iz sličnog razloga izgubili su i od Hemofarma, jer je Pavković bio nerešiva enigma. Porazu je, svakako, doprineo i izostanak Videnova i Kešelja. Na utakmici u Zadru deo svog raskošnog talenta iskazao je Nemanja Bjelica, koji je – ruku na srce – i proveo nešto više vremena na terenu nego obično. Rastužilo bi me saznanje da je igrao toliko samo zbog odsustva dvojice pomenutih spoljnih saigrača!

Vršački Hemofarm je – obrnuta priča od crveno-belih. U Evrokupu zabeležili su sva tri, jako tesna poraza i sada im je, za prolazak u drugi krug, osim tri vezane pobede, potreban i – kalkulator. U regionalnoj ligi savladali su u Milenijumu odlični tim Zagreba i povećali na „realno“ šanse za plasman u četiri ekipe. U njihovoj igri primetna je nesigurnost u egal završnicama i brzo topljenje, kao i na poslednjem meču, petnaestak poena viška. To su bolesti na kojima Stevan Karadžić sigurno radi, ali mi se čini da u trenucima velike prednosti jednostavno, bez velike filozofije, moraju u odbrani da igraju čvršće (da ne kažem grublje), na faul i prekid igre. Jer i to je deo asortimana šampionskih ekipa, doduše mnogo manje nego sama kreativnost u igri.

FMP je, kao i Crvena zvezda, praktično prošao u drugi krug Evročelendž kupa, trećeg po rangu kontinentalnog takmičenja i tako počeo da ostvaruje nadanja svih ljubitelja basketa. Veoma sigurno pobeđen je i nezgodni tim Širokog, ali svi znamo da četiri pobede i sedam poraza u NLB-u ne zadovoljavaju nikoga u klubu. Problem se otvara i saznanjem da Radnički Basket, praktično drugi tim kluba iz Železnika, doslovno tavori na začelju Lige Srbije sa jednom pobedom. Prostim sabiranjem dolazi se do podatka je tridesetak najdarovitijih momaka iz sistema FMP-a od 21 utakmice – slavilo samo u pet!? A, ne može se baš sve pripisivati mladosti i neiskustvu aktera, mada je to činjenica, kao i to da vreme već pominjanog strpljenja – treba produžiti.

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari