Svaki nesrećnik lakše nabroji šta nema nego šta ima. Izbeglice u Grmovcu, zemunskom naselju izgrađenom na isparcelisanim njivama uz autostradu, nemaju pitku vodu, kanalizaciju i asfalt. Imaju… Hm. Jedan ima izbledeli Šešeljev poster s mapom „velike Srbije“ na pomoćnom objektu kraj poljskog klozeta, drugi termoizolaciju na goloj cigli „urađenu“ od svežih Tominih postera. Bez mape.

Imaju dvorište s pogledom na autoput Beograd – Zagreb. Imaju čičkove u bašti. Imaju veštačko jezero od podzemnih voda i gliste duge dva prsta u bunaru. Došli su tu, kažu, bez svoje volje, rekli im – „dobrodošli da pojačate“. Oni mislili da „pojačaju“, a sada, 12 godina kasnije, uvideli da i nisu neko pojačanje. Šešelj im prod’o delove njive za 3.600 maraka po placu, nije skupo, invalidi i popovi dobili su besplatno, a oranje namenjeno za groblje greškom je isparcelisano i prodato. Sad, kad neko umre, idu na Bežanijsko, 20 kilometara autoputem.

– Mi smo, inače, već živi u grobu, ne pravimo pitanje… – opisivali su egzotiku zemunskog urbocida dok nisu izvukli pouku. U nedelju, na Duhove, složno su rešili da raskrste s avetima prošlosti, pa je u Grmovcu pobedio – SPS. Oh, my God. A u globalu Taurunuma odlučili su isto, te je pobedio SNS. Oh, my God. Ima i dobrih vesti – radikali nisu pobedili, ako je za utehu. Bar pod punim imenom i prezimenom. Analitičari, posle svega, utvrđuju jedino da li bi i „zemunski klan“ probio cenzus da su kandidovali listu „Zemunska, znači, stranka u rasejanju“.

Da se Vojislav Šešelj iznova lati pisanja sabranih dela, do juče ih je bilo 107, al’ proverite sutra, za literarni uradak „Da sve srpsko bude kao zemunsko“ (izdanje SRS, 1998) – iz (ne)vremena kada je u Zemunu sprovođeno neformalno Tarabića proročanstvo „svi Srbi u jednom poljskom klozetu“ – autorstvo bi verovatno komplet preuzeo Tomislav Nikolić, do juče autor 13 knjiga, al’ proverite sutra. Ko uspe da objasni u čemu se razlikuje ideologija Srpske radikalne od ideologije Srpske napredne stranke na lokalnom, a u čemu na globalnom nivou, gledajući tekovine i zadužbine, taj će, mora biti, ući u samu suštinu kontejnera, glavnog aduta većine opštinskih izbora. Tako je u Zemunu u nedelju utvrđeno da deo lokalnog življa najviše voli naprednjački smisao za prosipanje kontejnera, dok im je onaj radikalski izgleda postao sumnjiv. Ljubav koja je otpočela rđavim kašikama okončana je zarđalim kontejnerima. Trenutno je to „kontejner pitanje“ podignuto na viši nivo, skoro da visi iznad Srbije. Nimalo prijatan osećaj. Sabiranjem i oduzimanjem najuspešnije protraćenih 19 godina u istoriji savremenog čovečanstva postaje jasna računica onih koji alternativu u avetima prošlosti traže u avetima prošlosti. Primetivši, valjda, da im, kao i pre dvanaestak godina, sem pijaće vode, i dalje fali lokalni grobar.

Izvorna SRS je bila partija pravljena po modelu „ko ovde ne poludi, taj nije normalan“, i u tom prvobitnom leglu nedijagnosticiranih likova s poslaničkim imunitetom skupljenih s kolaca i konopaca svih srpskih zemalja, jasno su se vremenom izdvojile dve grupacije. Veća, sačinjena od onog što se u žargonu zove „Pera, Mika, Laza…“, to su bili neki straobalni anonimusi, za koje nikad niko u životu ne bi čuo da iz lagodne pozicije blagajnika kućnog saveta nisu isplivali nekakvim za običnog čoveka nestvarnim podvigom: pročitali su kompletnu vojvodinu bibliografiju, predvodili dobrovoljačku jedinicu „Bradate kašikare“ u jurišu na važno „ustaško uporište“, svirali gusle, gajde ili orgulje u „Ludoj kući“ i jošte svašta što im nije bio adut za prijemni ispit u cirkusu, na kastinzima za Felinijeve filmove, ali jeste pred konkursnom komisijom SRS. Manja grupacija, s povremenim primetnim izlivima racionalizma, blanko je potpisivala sva sočinjenija one veće grupacije, aplaudirala korama od banana, korodiranom escajgu, parcelisanim njivama, svojeručno zakatančenim medijima… Ti drugi ovih dana nasmejani čekaju da Boris Tadić opipa ono mesto gde oseća treći bol. I kaže: „Pa, i ne boli toliko…“

Vojvodi je ostalo da pobedi Haški tribunal u lokalu. Ako mu to ne uspe, preko spikerfona na Centralnoj vradžbinskoj upravi svi će dobiti naređenje da dođu kod njega u Holandiju s izbornim materijalom. Ukoliko ne budu mogli da se kolektivno nastane u Hagu, naći će se već neki privremeni smeštaj u Amsterdamu. Tamo ima jako komfornih izloga. Gde bi, u principu, mogla stati kompletna srpska politička flora i fauna. Makar moralno. Ukoliko im sve to propadne, ima, brate, njiva oko Zemuna koliko hoćeš, staro mesto za novi početak.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari