… uz učešće šestorice poznatih satiričara, vrlo zanimljivih radnih biografija, čiji su angažmani uočeni i po kvalitetu prepoznati i van svojih mesta življenja. Dakle, Draža Petrović i Mićko LJubičić iz Beograda, Damir Nikšić iz Sarajeva, Srđan Puhalo iz Banjaluke, te Borna Sor i Zvonko Hrabar iz Zagreba.

Voditelj – ili moderator, kako se kaže po medijskom novojeziku – je bio Petar Štefanić, urednik u zagrebačkoj postavi narečene televizije. I odmah da se – u tom smislu, vrlo subjektivno – referišem: smatram da je reč o najboljem intervjueru kojeg sam u prilici da gledam, a da radi na „zajedničkom“ (nam) jeziku, ili – da budem politički korektna cepidlaka – na jeziku koji najveći broj ljudi na tom „zajedničkom“ prostoru razume. Tu prvenstveno mislim na razgovor sa jednim sagovornikom, iliti, „jedan-na-jedan“ format. Štefanićevi aduti u odnosu na neposrednu mu konkurenciju (Ćosića u beogradskom i Zukića u sarajevskom izdanju zajednički koncipirane emisije Pressing) su odlična priprema za temu i gosta, pristojna doza šmekerske opuštenosti, ponekad korišćenje i „priča se“ argumenata, plus ono što najviše cenim kod ljudi koji se upuštaju u avanturu da razgovaraju pred mikrofonim i kamerama – upravo to – da razgovaraju! Ne samo da robotizovano postavljaju unapred pripremljena pitanja, bez dovoljno pažljivog slušanja gosta i tako propuštanja prilike da emisija – zbog uspostavljene hemije u studiju i pronalaženja novih zanimljivih detalja – ode u drugom, neočekivano dobrom smeru. Štefanić je uvek ravnopravni sagovornik u emisiji koji se ne libi da iznese sopstveni stav, čak i da odgovori na pitanja gosta, umesto da se zavlači u besmislenost alibi-konstatacija tipa „ja ovde postavljam pitanja“, ili još gluplje, „odgovoriću vam kada se završi emisija“.

U Rovnju je Štefanić bio tek diskretni saobraćajac u međusobnoj komunikaciji samih gostiju, nabacivao je teme i uživao – poput posetilaca u sali, ili gledalaca direktnog televizijskog prenosa – u pametnoj, vrcavoj, duhovitoj, smehotresnoj raspravi šestorice majstora satire. Ali, i u otvorenoj sprdnji sa glupostima ljudi i događanjima koji ih isti, na vrlo sličan način, ali na različitim mesima – ovde oko nas i tamo, kako god – uporno i predano, proizvode. Od vrhunske politike do sporta.

Sva šestorica učesnika panela, dokazano su – baš kao i mnogo slobodomislećih ljudi na narečenom prostoru – u nepomirljivoj mentalnoj opoziciji i teški kritičari politika aktuelnih režima i njihovih personifikacija u svojim državama.

Uostalom, sprdati se, kako to oni čine, bezmalo na dnevnom nivou, sa javnim istupima, na primer, „Čokolinde“ Grabar- Kitarović, Bakira „Alijinog malog“ Izetbegovića, „Miće Ronhil“ Dodika ili „Ace Srbina“ Vučića, uključujući i njihove verne skutonoše, i druge likove iz političke menažerije, trebalo bi da spada u opis elementarnih poslova i obaveza satiričara, onih dabome, sa viškom profesionalne savesti i manjkom zavisnosti od bilo koga i bilo čega.

I, jeste! Ova hrabra, ničim omeđena, rovinjska sesija je to dokazala…