Kad prije. I kad god tako planiram posjetu djetetu, planiram obići i neke meni drage ljude, posebice „staru gardu“, koja se još kako-tako drži. Jovanku i Branku Bilić, Daru ako je moguće, ili se bar raspitati o njoj, naravno i ovom prilikom i posebice Barbu. Suprugu mu i njega baš odavno nisam vidio, niti s njima popričao kako smo to nekada običavali. Barbu poznajem biće evo pedeset sedam godina. Upoznao sam ga u Zadru, gradu za koji me vežu najljepše dječačke, kasnije i mladalačke uspomene.

U to vrijeme, velika je razlika bila među nama, godine i iskustvo tad igraju značajnu ulogu. Kasnije se ta razlika malo smanjila, pa smo bilo u Zadru, Preku, ili u Beogradu još mogli i ozbiljno razgovarati o svemu i svačemu. Sa akcentom na moj skoro pa patološki odnos prema politici. Za šta je on imao puno razumijevanje. Uvijek bi bio potpuno ozbiljan, koliko je moguće otvoren, ali nadasve iskren. Nisam imao ni želje ni potrebe koristiti fingiranu naivnost i odgovarajuću dozu pokvarenosti, pokušavajući kao izvući nešto skriveno. Od njega sam naučio da je u diplomatiji najjači argument otvorenost i iskrenost. Na pristojan način iskazana.

Za planirani susret u Zagrebu namjeravao sam začačkati po veseloj hrvatskoj vlasteli, koja se, kao i sve druge vlastele na nekad SFRJ zemljopisu nađe u nebranom grožđu, kad bi trebala progovoriti nešto pozitivno o Josipu Brozu, a glede još veselijeg istupa onog jednako tako veselog Italijana. Nisam se ni okrenuo, a još veći cirkus krenu u Hrvatskoj. Na vijest o prijedlogu da se Barbi dodijeli medalja Grada Zagreba, krenula je protiv i kuka i motika u rukama od instant generala branitelja, sličnih udruga, preko drugih eksperata, do vladajuće Zajednice, izgleda, ili je meni promaklo, uz šutnju koalicionih joj partnera, a sve temeljeno na razumijevanju europskih vrijednosti i razvijenoj demokraciji.

Moglo bi se zaključiti, kako je u nedostatku domaćeg, kao da ga nema i pretjerano, skočio uvoz blata u Hrvatsku. Instant branitelji i domoljubi pokazali su apsolutnu nesposobnost ciljanja. Ne može se blatom na nekog na koga se ne lijepi. Samo ostane problem veseljacima kako oprati ruke. Barba je uradio ono jedino što je mogao uraditi. Zahvalio je, ima pametnijeg i mirnijeg kojem bi se htio baviti. Usput je, smireno, „u sridu“, ne samo hrvatskom miljeu već i šire, kad se uz odgovarajuće okulare pogleda, reagirao.

„Činjenice se mogu krivotvoriti, prešućivati i zlonamjerno interpretirati, kao i da se može bezočno lagati, ali na kraju će činjenice ostati ono što jesu – činjenice… Naša prošlost uključuje i strahote ustaške NDH i pobjedonosnu Narodnooslobodilačku borbu. U NOB-u sam s ponosom sudjelovao dajući svoj skromni doprinos tome da su u Hrvatskoj danas i moj Zadar, i Rijeka, Istra i otoci, te da je Hrvatska na kraju Drugog svjetskog rata bila na pobjedničkoj strani. Prošlost o kojoj govorim uključuje i poslijeratni razvoj i međunarodnu afirmaciju Jugoslavije, a time i Hrvatske, u čemu sam imao ne malog udjela. I, napokon, ta prošlost uključuje već gotovo tri desetljeća postojanja samostalne Republike Hrvatske u čemu sam također ostavio trag. Objektivni povjesničari procijenit će moju ulogu u svemu tome. Zapjenjeni hajkači – ne!“.

Vidimo se uskoro, barba Budi.