Kad je bilo zadnje vrijeme za šetnju svima u tada još uvijek Jugovini. Ne protiv „razvoda braka“, već za civiliziran razlaz i za jednako pravo svih federalnih jedinica SFRJ da odluče šta će i kako će sa sobom. Tad sam još šetao i za sobom. I tad sam odlučio da više nikada neću čak ni za sobom. Kasnije, nakon godina, ovdje gdje mi je trenutačno mjesto boravka, nije mi padalo na pamet da šetam. Nije mi odgovaralo ni društvo, ni stvarni ciljevi, ni nesposobnost „organizatora“ i „predvodnika“. Samo srušiti nekoga, koliko ga god trebalo rušiti, nije bio ni dovoljan ni nužan uvjet. Pa ni razlog pridruživanju koloni i mnoštvu u njoj, koju je farbalo čelo joj. Jednom sam prošao pored šetača, već je bilo vrijeme da ohanu, i čuo pokojnog Đinđića, kako sa prozora prostorija DSa, u mikrofon, pa sve do zvučnika uzvikuje „mogu da nam popuše“. Kući sam rekao, Ona je uredno učestvovala u svemu, ovo na neki pristojan rok nema nikakvih šansi. Kasnije se ono Zajedno raspalo. Pa je bilo još nekih raspada. Do sljedećih šetnji, s jednim jedinim ciljem. Srušiti Miloševića. Mogao je biti cilj i ubiti Miloševića, ali je moralo svakako biti i šta ćemo onda. Inače bi bilo kakvi uspješni atentati na pojedince ili grupe napokon profinkcionirali i rješavali probleme.

E toga nije bilo, ili je bilo otprilike 18 tih odna ćemo to. Uz priljepljenu postojeću infrastrukturu i svijet kriminala. Što nije moglo ni odvojeno, a nekmoli zajedno. Jedino što sam zapamtio, bio je performans skidanja petokrake sa gradske vijećnice, na koju je Milošević bio zaboravio, jer je do tada, uz dobre pare već bio poskidao i dugmad sa svih mogućih uniformi. A i pripremio teren nasljednicima, uništavanjem društvene svojine, krađom te svojine i trpanjem je u privatne džepove. Uz sve ostalo što je mogao pripremiti, od pomoći u „čišćenju“ Srba iz Hrvatske, pravljenju još jedne države u BiH i odvajanja Kosova. Nasljednici su, kako god prodavali muda pod bubrege, nesposobni za bilo šta drugo, jednako nesposobno samo nastavili gaziti na tome. Onda je bilo šta je bilo, sve do naprasnog buđenja slobodnih radikala i umivanja u naprednjake. Uz jaja u procjepu glede europskih stremljenja, odnosa sa Albancima Kosovarima, rasprodaji zemlje, mažnjavanju svega što se maznuti može, a za račun vlasnika stege. Uz dozvolu da na svom terenu mogu šta i kako žele, sve dok su, kako se to kaže, kooperativni.

Pa je evo na kraju ljudima dokundisalo. Opet su u toku šetnje. I razni zahtjevi. Dok se opozicija, ili šta li je to već, možda više reakcija na akciju, sve više zbrdazdoljava, sad ih je skoro pa trideset, od tzv. lijevih do monarhista. A neko mora na nečemu povesti široke narodne mase. Jedino nije jasno u šta. A za promjenu, mlađahni sad Vučić ima gotovu infrastrukturu pravilno raspoređenu, ima sve poluge vlasti i moći, ima najveći dio instrumenata sile i prisile u svojim rukama. Ima i izbornu bulumentu, kojoj trenutačno niko ništa ne može. Kako sad stvari stoje, ako se nešto ozbiljno ne prolumba, u šta sumnjam, rezultat svega može jedino biti, kako smo to mi u kraju iz kojeg sam protjeran zahvaljujući i trenutačnim ovdašnjih vlastodršcima i njihovim prethodnicima, ili i njima samima iz devedesetih, kad bi propao šverc kino kartama nazivali – turšija…