Kako vrijeme prolazi, tako se i makar uvjetno vremena mijenjaju. Ova bez jasnih godišnjih doba. U kojima je potreba za slojevitim odijevanjem i obuvanjem više nego nasušna. Jer nema ga da može biti, a da je imalo statusno misleći, i svjestan i orjentiran i komunikativan, posebice javno, pa prokužiti koji mu je i kakav, i u kojem trenutku sloj obleke odgovarajuće potreban.
Jedina je sreća, rečenim statusno mislećim, da još nije tako upeklo e da bi se skroz moralo razodjenuti. Razgolititi. Pa da bude kud puklo da puklo. Mada nema te žege koju gomila već utreniranih ne bi mogla izdržati. Dijelom ne bi ni po koju cijenu niti smjela neizdržati. Za tu gomilu nema ni zime.
Završni radovi na Kosovu, u izvođenju radnika, posebno onih na privremenom radu, a koji nisu angažirani na Koridoru 10, uz svu destrukciju na tom koridoru uposlenih, privode se kraju. Ljudi, narod na prostoru kojeg i dalje iz „Beograda“ imenuju Južnom srpskom pokrajinom, optimistično, kao da do sada nikad nije najebavao, ali kako i priliči visoko niveliranoj demokratskoj svijesti, očekuje da mu dafinozna ekipa selektora i kapitena Tadića uredno isplati i glavnicu i kamate. Još jednom potvrđujući da je ona navodno smišljena kod Latina, repetitio est pas mater (nekom i oca) studiorum.
Mediji su, svakojaki, i jedni i drugi i treći itdeći, pretrpani poslom, primjereno ulozi koju imaju na putu u tri lijepe i svjetlije demokratske, europskim i svjetskim standardima, koliko god da ih ima, obogaćene budućnosti. Ne znaju čega prije da se uhvate. Od „regularnih“ i alternativnih puteva preko administrativne granice, kako se to ovdje voli reći, a uz iznenađujuću razliku od bratskog Brisela i rođačkog Vašingtona, koji to vole nazivati granicom novih dobrosusjedskih odnosa, preko situaciono značajnog pitanja o političkoj pozadini ubojstva premijera i ko bi mogao, a ko ne bi mogao biti slabovideći nalogodavac, preko veranomatićevskog i miškovićevskog humanizma, umal i renesanse, pa do prepadanja građana mogućom tarapanom glede „Parade ponosa“. Ni mukaet o da li su svekoliki izbori mogući odmah nakon popisa, negdje u prosincu ili sječnju, uz veliku koaliciju DS i SNS, i sloganom „Spašavaj se ko može – Tadić i Nikolić“.
One devedesetšeste na devedesetsedmu nisam šetao za čelom „Zajedno“ uz podršku Biljane Plavšić. Nisam šetao ni za svim farbama pofarbanim tzv. DOSom. Iako je bilo zdravo glede godina i holesterola. Nisam ni lupao u šerpe i lonce. Držao sam se one narodne – jebeš holesterol, čuvaj zdravlje. A evo ničim izazvano dopade mi šaka i okulara „Izveštaj o pritiscima i kontroli medija u Srbiji“, Saveta za borbu protiv korupcije. Pročitah. Pun papir svakakvih a raznih pozadina. Odoh sad, evo je četvrtak 29. 09. i samo što nije 14h, na razgovor glede tog izvještaja. Da tamo kažem da bih ja sad malo u šetnju, da bih ponio šerpe i lonce, ali da se ako je moguće ide onako đuture, nipošto za kakvim čelom kolone.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
