Baš me je pogodila vijest, o uvjetima pod kojima je, prisiljen ukupnom društvenom situacijom, a razumijevajući državni značaj i ulogu u daljoj optimizamizaciji širokih narodnih masa makar pokušaja odlaska odgovarajuće reprezentacije na prvo naredno veliko prvenstvo, pristao raditi selektor gospodin Antić. Uz punu podršku domoljuba iz Fudbalskog saveza Srbije.
Do nedavno, selektor je Antić mirno, bez posebnih egzistencijalnih briga, mogao cijelog sebe dati stvaranju i razvijanju tima do neslućenih svjetskih visina. Narod mu je preko posrednika uspio srediti taman koliko mu je za normalan život i bezbrižan rad bilo potrebno – sto hiljada europljana mjesečno. Ali svjetska ekonomska kriza, svoj doprinos dala je i domaća, učinila je svoje. U situaciji u kojoj svi nešto traže, od penzionera pa dalje, selektor je sveden na pola plaće. Na samo pedeset hiljada mjesečno. Uz obećanje narodnih posrednika da će probati tu i tamo srediti kakvu premijicu. Visoko svjestan i pristojan, selektor nije ni trepnuo.
A ja sam, nekim glasom nagovoren, potražio i među koricama na kojima piše „Ministarstvo gluposti“ našao jednu kratku formu, tadašnjeg jednog mladca, iz hiljadudevetstodevedesettreće: „Stanislav je stajao na posljednjoj stanici, čekajući ono što će ga odvesti do kraja, do mjesta gdje će njegove vrijednosti prestati da vrijede, gdje će prah drevnog pasti i zamagliti njegove oči. Razgledao je okolo, udišućivazduh što je titrao. Blag mu je i spor bio pogled kojim je upijao stvari, okruženje, bijele zidove, zelene površine. Iako ga nije zanimala tragedija vlastitog života, razrušenog i poredanog u sjećanja, ponovo pomisli na one neke i čudne trenutke koje će napokon zaboraviti. Jak miris nadolazeće zime bio je prekinut vonjem iz prvog jutarnjeg tramvaja što je, razvozeći izgužvana lica mračnog sloja izigranih i napuštenih, dostigao punu brzinu. Ako…“ (ja sam boldovao).
Prevrtih nekoliko listova prema prednjoj korici, do meni iz nekog nerazumljivog razloga drage druge jedne kratke forme: „Ako zamisliš kartu svijeta (ili je staviš preda se), zamisli onda (ili prospi po njoj) kristal šećer, svukuda. Veseli i tusti, pokoreni propašću (trenutnom slabošću), milimo, osvajamo. No, svejedno, sve i tako kako je, kratkog je vijeka, s nama ili bez nas, odlazi nepovratno“.
Kad, telefon. Mlađahni „Latin“, Bruno Krtalić. Iz Mostara. Jer su došli i „Turci“ i „Srbi“, iako latinluk iz Brune tvrdi da im porijeklo i nije tačno utvrđeno. Stigla dakle sa „šarafa“ određena količina šećera. Moje je da se dogovorim sa Milojevićima, koji su na „kontinentu Srem“. Da se dopeljamo do trećeg rujanskog. Jer šarafdžije kreću naspet četvrtog.
Uredu je, eto i nas makar na „popiš“.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
