DŽaba. Jebla ona mater, neće da ljuljne, pa neće. Hoće samo po koja kap, da još više uspari. A ja bih kao trebao malo pobjeći, otići na maturantski ručak u Karting klub u Mostaru i još koji dan prohujkati. Hoću, neću, tek sam oko devetke uveče prelomio – svakako će me handrit, na brzinu se spakirao i stigao na Globtour u deset. Moleći Svevišnjeg da ne bude gužva. I ne bi. A davno sam naučio, istrenirao prespavljivanje putovanja bilo kojim prevoznim sredstvom. Zasp’o sam tačno u deset i petnaest, razbaškaren na četiri sjedišta. Tako do Čačka. Onda do granice, pa još malo do Ustiprače. Od Ustiprače do Nevesinja u cugu, komiran. U Nevesinju jedna brzinska i još sahatak do Mostara. Na vrijeme, tačno u 09:00. Pravo iz autobusa u već uhodani kafić, na kakvu takvu, ali prvu pravu jutarnju. Sam i razvučeno. Da ne budim familiju, tek liježu s prvim pjevcima. Takva sorta. Pa ehe, đe ste, šta ima, hoćemo li je odmah, jašta ćemo i slobodan informativni razgovor do jedanaest. Kraće pripreme, za polako, šetnjom, lokalnim hodom, skoro da se ne odvajaju džonovi od asvalta, rekla bi jedna stara zagrebačka purgerka „fuj prokleti Mostarčani, vlečite se kak peseki Mesničkom“, do Karting kluba. Pristojan broj. Nije rekordan, ali sedamnaest „dobrih komada“. Uz neizbježnu mi prvu ljubav iz vrtićkih dana u Zabavištu. Od prisutnih jedino ja nisam bio prošli put, a dogovoreno je dva puta godišnje, riknjava se, pa za svaki slučaj. Nismo dugo ostali, razišli smo se oko šest. Naredna tri dana, koliko sam planirao biti u bjekstvu od svega i svačega i u tuzemstvu i u inozemstvu, proveo sam viđajući drage mi ljude. Sve se bilo svelo na kuća – kafana – kuća – kafana – kuća… Kod rodice mi kući, uglavnom sam provodio večeri i noći, gledajući filmove, ne znam zašto, ali na hrvatskom RTLu. Sklopilo se tako da sam pomislio kako osim filmova nemaju ništa drugo, što mi je pasalo uz ideju o bjekstvu. Ali, jebi ga, „neš ti pegule“, biće da je to bilo treći dan bijega, u neka doba, čini mi se oko desetke, taman rodica otišla zamučkati malo kofeina, odjednom se pojavi nešto što se zove Direkt, kao informativna je to emisija, i jedna budala od oslobođenog, emancipiranog medijskog djelatnika, s najglupljim smiješkom na licu, kao udarnu vijest odvali kako je Vučić za premijera izabrao lezbijku, hrvatskog porijekla. Iz pete mi nešto prokuha, dreknuh ko ubodenik, pa pička ti materina bezobrazna, žena ima ime i prezime, i nije joj prvo kvalifikacija, a drugo background. Jebem ti mater primitivnu, da ti jebem. Iz kuhinje reakcija, šta ti bi, sva se stresoh i zalih vrućom kavom. Ma šta šta mi bi. Pa može li se pobjeći barem na par dana, od ovog idiotluka. Zašutih. A kroz glavu mi protutnja sjećanje na vrijeme popularnog ratnog turizma. Ja sam sa svojima zaprašio u Slovačku, na usavršavanje jezika i utvrđivanje znanja iz kulturno – historijskog gradiva. A potom, sticajem okolnosti, obrnuh se u SJF u Beogradu. Bilo je raznih programa za izbjeglice. Među najprivlačnijim možda kanadski. Iako ni europski nisu bili loši, a Boga mi ni australijski. Nešto mi Europa bila blizu, a Kanada i Australija daleko. Čuj daleko. Od čega daleko, jebo majku. Koja to računaljka računa. Pa i ona galaksija Labud mi je evo pred nosom, ako uporedim sa daljinom, koju bih morao preći bježeći od sebe. Negdje u neodređenost, ne prihvatam zajebancije oko beskonačnosti. Mislim da nemam nikakvih šansi ni kad olakšam za one grame, kad mi se šasija skroz prospe.