Litijada

U studentske dane, u razne Ekonomijade, Mašinijade, Elektrijade, da ne nabrajam.

Bili su to u svakom pogledu programski ozbiljni skupovi, ispunjeni ozbiljnim sadržajima.

I posljedicama, ili svim onim što bi se ili što se događalo u periodima između dva susreta, a i šire.

U ostalom, kao kod svih drugih, nekako sam siguran, festivala.

Ovakvog kakvog me je, ko god i šta god bio, Tvorac, a preko roditelja mi napravio, ozbiljno sam učestvovao na nekoliko, ali, što je priroda mi, sa posebnim odnosom prema vanprogramskim sadržajima.

Posebice različitim druženjima, a Njega mi i druženjima.

Uz zdrave posljedice i evo još uvijek lijepa sjećanja.

Koja su sad, vremešnom mi, a još mladim makar željama, razlog, ili izgovor, za uz Zajdi, zajdi popijem koju i koliko mogu otkačim.

Imam neki gadan osjećaj da su današnje mnoge ijade nekako tranziciono drukčije. Koliko god da je zadržano posebice druženje, u kojem neko uživa, ali nekako većini pada kao silovanje.

Događalo se to i ranije, ali rjeđe.

Jedan, meni možda prvi i značajniji takav događaj bio je već davnih godina.

Nekome je bilo palo na pamet, mislim da znam i kome i uz kakvu i čiju s visoka podršku, u Mostaru krenuti sa izgradnjom aluminijskog kombinata.

Uz jak argument, kako se boksit u tom kraju kopa već (tad) duže od pedeset godina.

Nekom drugom, bliskom visini, a iz struke, bašje palo na pamet kako bi u redoslijedu poteza prvo valjalo napraviti tvornicu glinice.

Sirovine dakle. Iz boksita.

Koliko god da je to bila kap prema enormnim količinama i mogućnostima na drugim zemljopisima.

Ni jedan valjan argument protiv, pa ni onaj najjači projektom kombinacije iskoristivosti hidroenergetskih potencijala i mogućnostima razvoja poljoprivrede na prostoru cijele Hercegovine, uključujući i prostor do ušća Neretve, nije uspio spriječiti da se cijeli kraj prekrije prašinom boksitne boje.

Ne sjećam se ni da je neka struka insistirala da se prvo napravi npr. valjaonica aluminija, možda i tvornica kakvih finalnih proizvoda, pa tek nakon toga, ako se pokaže isplativim, pređe i na sirovine.

Nakon tog genijalnog pohoda u svijetlu budućnost, daj Bože da griješim, ista ekipa vizionara uspjela je progurati izgradnju termoelektrane kod Gacka, a prema Tjentištu.

Na prostoru stočarstva i turizma, proizvodnju kajmaka, od mladog, preko starijeg, do onog iz mijeha, proparanog ili ne, isto takvih, i šire različitih vrsta izvrsnog sira, što kažu da i ne pominjem.

Nekoga sam tad pitao, hoće li nakon termoelektrane, jer bi bilo logično i možda i zanimljivo i korisno, biti napravljena i cementara.

Odgovor je bio daj ne zajebavaj. Nedavno sam pokupio, nisam provjerio, pa s rezervom, informaciju da je ili napravljena, ili da se pravi cementara.

Kad je bal nek’ je bal.

Kad se sve to događalo, događalo se unutar domaće računice, unutar domaćeg vlasništva, unutar domaže društvene svojine.

Koliko god glupo i štetno bilo sve je, pa i kakva takva zarada, ostajalo tu. Nije bilo prethodne prodaje ni rasprodaje utaljivanjem s nekim sa strane.

A onda je bilo šta je bilo i što će dugo biti.