Prođe nekako evo i ovaj četvrtak. Natjerah se negdje oko dvice izići vani, valjda tek da bih sišao, pa se popeo na peti.
Neka bude i u granicama mogućnosti prošetao. Za ovo silaženje i penjanje, reče mi jednom jedan liječnik kako mi čuva zdravlje. Što možda znači, svaki put kad uspijem dogurati do vrha, a ne riknuti, dobro je. Malo mi je to šuhveli, ali neka mu bude.
Elem, nakon svih „oko svojih“ pedeset metara, odlučih se za najprije svrnuti u Frontu. Tako sam počeo nazivati kafić mi kod Željca. I nije bez neke. U to doba, tako se nekako potrefi, nagrnu stalni gosti, hrpa mladosti od Trebinja (usput se raspitaše „kad ćete dole“, još ne znam), jedna jamb ekipa domaćih (Ivana, Željčeva supruga i prijateljice joj), danas i mlađi Prljeta iz Vrapčića sa kolegicama s posla i nekoliko onih ne gledaj pedofilčino.
Uz sve to, slobodan mi omiljeni stol, za koji se sam zabaškam i čekam dozu kofeina, koja ide uz četiri doze nikotina. Može i obrnuto. Trebinjce poznajem, oni poznaju Prljetu, pa tako saznah i odakle je. Baš iz blizine Predionice.
Dopeljalo ga kad mu je bilo četrnaest. Više od toga nismo prozborili. Meni paše biti u osami, njemu stigoše kolegice. I u pravom trenutku, do mog stola Jovana sa onim kofeinom i kilo leda i malo vode.
Ritualno obavih sve oko kafe i šećera, ono sa motanjem vrećice na trunku, da može pored šalice na tanjurić, jedan srk, dva dima, lijep dan… Jebi ga… Zna proći ohoho, umalo pa i godina da i ne pomislim na takozvani zavičaj, a kamo li šta drugo, ali me, ni Svevišnji ne zna ni zašto ni kako, ono „kad ćete dole“ uhvati na „krivoj nozi“.
Nije da nisam u nekoj stalnoj vezi sa malo rodbine, svojte i poznanika, ali ta je veza kao i sa ostalima, razbacanim po Kugli. Pomislim, zapravo nema dana kad ne mislim na sve njih i na one koji već dugo sa Svevišnjim tabire politiku, a „dole“ su sa mjestom boravka. Ali na Grad ne. Na zemljopis ne.
Na svekoliko pučanstvo ne. Sav talog, koji mi se decenijama skupljao, koji je nanošen da ni jedna pora nije ostala pošteđena, u jednom mahu, ne mogu se sjetiti kad tačno, spao je i sa sobom povukao i zdrave ćelije, koliko ih je bilo da je bilo. I sve zdrave i dobre emocije. Sačuvao sam samo sjećanja i osjećanja, ljubav prema najbližima, jakom rodu, svojti i prijateljima.
To što sam uspio spasiti od mulja i „prljave vode“, koji se i koja se i dalje sve više nakuplja. Možda mnogo mračim, ali jebi ga, neka neko osvjetljava ako može. Jednom mi je neko, neka bude spočitao što sam rekao da nisam Mostarac već samo porijeklom iz Mostara.
Ako se kome posreći kakva takva, koliko toliko prihvatljiva definicija tog Mostarac, primjenjivo je i na etnicitete i sve tome slično ostalo, prihvatit ću. Do tada, ne, hvala.
Prije dva, evo je već tri dana, neki su zločinci (činitelji zla), jesu li i oni Mostarci, ne svojom rukom, kojom su to prvi put uradili prije trideset godina i nešto sitno mjeseci, već rukom onih koje su odgajali i pripremali, rukom svojih nasljednika, uspjeli polomiti skoro svaki kameni cvijet na Partizanskom spomeniku.
Svaki kameni cvijet sa imenom poginulog iz Mostara, u ratu protiv nacističkih okupatora. NJih oko sedamsto. Prosvjedovalo je stotinjak građana, novokomponirana udruženja boraca i neki međunarodnjaci. Politički vrlo korektno izbjegavajući napomenuti kako su na cvjetovima uglavnom imena članova KPJ i SKOJa. Kako može na dobro…
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
