Da mi je bar ovaj bururet u glavi radi neke od Emina, ili da mi se misli roje onako kako se roje u onoj pjesmi koju pjeva nenadmašna Dubravka Nešović, a ne ovaj ni sličan.
Koliko god da je i do mene. Koliko je i vaktile bilo, mislim do mene, ali je bilo i dovoljno lufta za ovo prvo. Od nekontroliranog rojenja misli i zbrke im ne mogu ni dahnut. Da mi se bar svojta može nekako okupiti, izvući me i povući, pa evo ni to. A sve će biti još gore. Na dobro ne može nikako.
Uzmimo ovako. Bez po ne znam koji put legitimiranja oko krvoprolića i razaranja. Hoće. Neće. Lavrov dolazi, Lavrov ne dolazi. Lavrov stiže, Lavrov ne stiže. Nije stigao. Nije mu avion imao odgovarajući koridor. Za šta se onima sa dvosjedom propelerašem živo jebalo.
Preletiše sve kontrole, sve zračne prostore, kao onaj Nijemac, koji je vaktile sletio na Crveni trg. Ne stiže dakle Lavrov preko NATO zemalja, ali stiže u jednu od njih.
Ovdašnje domaće pučanstvo, ovo pristojnije, koje ne ide na kojekakve tzv. sportske događaje raditi pizdarije, pravilno navijački podijeljeno, već patološki mrzi i voli.
Samo još da se prokuže stvarni razlozi, a da nisu sve što se može podvesti pod gluparanje. Posebice glede unutrašnje politike u „razvijenim demokratijama“ i u „autokratskim režimima“.
Personalno označeno, simpatije su raspoređene na veselog Bajdena, barabe ali profesionalca Putina i manipuliranog diletanta Zelenskog, već ufuranog u ulogu.
Europski vazali su samo dekoracija. Uz krokodilske suze, kojima se zalijevaju žrtvovani ljudi u Ukrajini.
U jutarnjim satima koriste se i vještačke suze. Za istu stvar se i pljuje i kuje u zvijezde.
Ono kad negdje neke i nečije Olbrajtice pristupno izgovore, kako će se interes štititi svim sredstvima, na svakom mjestu na Kugli na kojem bude ugrožen.
Mediji uredno prenose sve što im se dohaberi, bez suvišnih pitanja.
Ono kad kažu kako su srušene neke škole, ili vrtići, pa ako ima ko normalan prestravi se jer već vidi stotine mrtve djece.
Dok do njega dopre kako je zgrada prazna, ili kako rade leteći čarliji, već je kasno. Željeno raspoloženje postignuto je.
Na ovdašnjem domaćem terenu fršte komentari, analize, prognoze i pitanje „kako će se to na nas odraziti“.
Mlađahni je napokon promoviran u drugomandatnog predsjednika, ali su mi jaja jednako, možda i žešće u procjepu nego prije prvog.
Zna šta mora, na šta se obavezao, ali ne zna kako će, kako da prođe toplog zeca, jer lišo ne može nikako.
Odlaže sve što može odložiti, koristeći novu igricu za podanike: hoće biti – neće biti. Ima svega, ali neće biti ničeg, biće teška zima. Biće sankcija, neće ih biti, malo izmijenjeno ide pjesma „i na istok i na zapad, na sjever i jug“.
Usput će i izbori u BiH, valja sa Hrvatima i Bošnjacima dogovoriti i sačuvati krvlju postignuto, sa sve dejtonskim pravima i obavezama, uz odgovarajuće mu čitanje i tumačenje.
Na šta se ovdje kelji ima ulja, nema ulja, ima šećera, nema šećera. A slatko, pekmez, džem…
Uđoh koliko juče u dućan, gospođa ispred mene pita ima li šećera, ima, je li ograničeno, nije, iskoristih pitanjem mogu li ja 50 kila, ne može, mogu li 49, ne može, može 45, e onda neću ništa.
Napokon malo smijeha, kaže prodavačica haj’mo komšija vani zapalit po jednu. Moram se javiti mom Nevesinjcu, Bjelici, u penziji je, ali je vrhunski psihijatar.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
