Otkud, recimo, lipanj u maju? Jer je u maju uglavnom svibanj, koji se i na ovom zemljopisu nekad tako imenovao, mada se ovdje misli da su autori Hrvati, sa čime se u barem još četiri nehrvatska prostora ne bi složili. Doduše, ovdje malo ko zna da je svibanj davno bio i cvetanj. Kad sve cvjeta. I da je odmah za njim crešnjar, kad stiže prvo voće.
Nešto baš kao ovih dana, iako osim pođeđe i nije išlo. Ali da se vratim lipnju, u kojem cvjeta lipa, a evo već petnaest dana mirom miriše. Skoro jednak broj dana i murva je zrela. Rekao bi Sidran „ … juni je mjesec u svijetu i dud zri …“. Čuj juni u maju. A što jes’, jes’. Umal’ ne rekoh ovdje ima samo eSPeeS. Zašto li? A opet … sve mi nešto … jebiga…
Nekako je cijeli maj prošao u pripremama, baš kao april, kome se ranije vikalo travanj, a još ranije lažitrava, kad bi zapravo trava i grmlje trebali rasti, uz mogući snijeg i led koji ih tu i tamo sjebavaju. Hoću reći da je cijeli maj, praktično, jer je krenulo od Đurđeva dana, pa evo do dana danjeg, tridesetprvog, prošao u atmosferi i praksi izbora. Kao lažitrava. K’o biva hoće, pa je nešto sredi, pa hoće, pa je opet nešto sredi … Kao da će samo za korov biti uvjeta. Dvadesetprvog je jedino bilo jasno, ko bi da mu je jasno, da će na stejdžu biti zanimljivo, da će svi na neki način i koliko-toliko biti na vlasti, oni koji neće, na njih se nije ni računalo. Računalo se samo na one kojima je do vlasti stalo onoliko koliko je vole. A baš je vole. Radi naroda, narafski. A i navika je, jebiga, navika. Kao i utreniranost. Gledah nedavno, televizijski, Borisa Tadića kako izvješteno izlazi iz automobila, dok mu vrata otvara posilni. Kao da je iz zipke tako krenuo. Prema još jednom žrtvovanju za narod i otadžbinu, nagovoriše ga dušmani, iako mu ni na pamet nije padalo da bude predsjednik vlade. Dok je Tomislav Nikolić iskoristio momenat da naglasi da on ne da ne bi, već da ne ima za šta da odgovara, a da je bilo prije uzmimo, na primjer, od pet do dvadeset godina. Mislim na taj period. On bi da odgovara samo za ono što će činiti u budućnosti, u kojoj će se igrati kao trenutačni predsjednik RS. Šta, na primjer, ja sve pamtim nije bitno. Zato evo čestitam i jednom i drugom. Posebno Nikoliću, jer je pristojan i neće deložirati Tadića radi krune na glavi.
Još se sjetih rahmetli majke, koja me je lajavog lijepo s’vjetovala da kao k’o biva ne lajem, već da gledam doći do mjesta, pozicije sa koje bih mogao nešto uraditi. Mene je opet brinulo da li će onaj koji je do mjesta, pozicije, stigao, biti isti onaj koji je tamo krenuo. Jebala me briga, da me jebala. Mogao sam pomoći i sebi i naročito narodu.
E da, jučer svratih da čujem šta kažu intelektualci. Jedan će da bez poštovanja pravnog sistema ne ima savremene demokratije. Ja budala ubijeđen da u savremenom kapitalizmu ne ima ništa osim savremenog kapitalizma. Druga je bila ljuta što se na izborima niko nije borio za neki program, ideju, već samo za vlast, i nešto o Al Kaponeu, kao da je nova ovdje. Treći, nekad bio i vlast, da su SNS napravili Tadić i DS, da je glasanje za Ustav pokradeno… Neki ekspert večeras kao treba nešto državnički a ne politički. Što ne kontam.
Iz zgrade Skupštine zbog nepjevanja Himne niko nije izbačen. Jer su svi, i Srbi i neSrbi molili Boga ne za Srbiju, već za (valjda sve) srpske zemlje i kako piše samo za srpski rod. U „Da, Možda, Ne“ i dalje kampanja.
Da će biti dobro, neće. Defetizam, jok, fakat. Bit će jebeno, da jebenije ne može biti.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
