Da me neki dan, na prepad i na ulici, ne zaustaviše neki televizionisti da me upitaju da li mislim da je uredu što se Tadić izvinio Hrvatima, na šta sam dosta nesuvislo odgovorio da nemam simpatije za tu vrstu izvinjenja, pri čemu svejedno ostajem, ne bi mi palo na pamet ovo što mi evo pada.
Pa se spominam raznih tužbi, protivtužbi, dodataka na tužbe i ostalog što nekako tužbalicama pripada. Na šta k’o kec na desetku sjedoše glede izbora nagovaranja Srba priječana na iste a što kažu od Slobe Uzelca, nekad sekretara GK SK Zagreba, danas potpredsjednika vlade Hrvatske za regionalni razvoj i povratak, a na čelu sa Miloradom Pupovcem, nekad šefom LSD Hrvatske, danas, nakon zanimljivog puta, saborskog zastupnika i u paketu Kosoricinog koalicionog druga, Sa kojom se baš ne slažu, ali jebiga, slatko je slatko i kad je malo oporo. Prvopomenuti me je čak podsjetio na mislim Kofi Anana i njegove zajebancije sa faktorom vremena glede povratka.
E, da, i da se spomenem novih praznika na ovdašnjim prostorima, iako ne razumijem zašto se Dan sjećanja na srpske žrtve u Drugom svjetskom ratu naziva praznikom i zašto će se u odnosu na Dan primirja obilježavati radno, kao što ne znam šta se misli pod srpskim, kad je bilo ohoho i onih sa prefiksom „ne“, nesrpskih.
Ali da se vratim onom što mi naumpade, tužbama i brizi o pripadnicima takozvanog svog naroda, gdje god da se nalazi, samo da je i naročito ako je u komšiluku. Tužba Hrvatske protiv Srbije, zemlje nasljednice, bila bi mi još i razumljiva, da nije bilo one Francekove „da mi nismo htjeli rat, rata ne bi ni bilo“. Tužbu Srbije ne razumijem nikako, možda jer ne znam da je hrvatske vojske sa genocidnim namjerama bilo u recimo Nišu, ili Kragujevcu, ili u još bližem Šapcu. A razumio bih da su tuzbu pokrenuli Pupovac i Uzelac. Kao što bih razumio tužbu Bakira, Alijinog malog, Izetbegovića, a protiv Srbije, da nije bilo one „neka je Alija, pa makar bila k’o avlija“, ili da je bilo kakve tužbe protiv Hrvatske. Jer evo po ko zna koji put pročitah pismo mog Muhameda, prijatelja mi od djetinjstva, koji je sa nebrojeno druge raje mi prošao i Stadion, i Heliodrom, i Dretelj i sve što ga je još moglo strefiti. Kad se sve malo bolje pogleda, recimo s Marsa, i tužbe i protivtužbe kao da su jednako dogovorene, kao što je najvećim dijelom i sam rat bio dogovorno osvajačko razgraničavajući. Uz podršku bjelosvjetskih međunarodnjaka, kojima je uvođenje demokratije gdje god da se može uvesti povijesna zadaća. Zapravo bi učesnici u svemu, nekad zaraćene strane, ili strane u sukobu, odnosno njihovi (na)sljedbenici trebali listom sami sebe tužiti nadležnima, koje kakvim aneksom pride mogu jednako zakačiti, i svakodnevno se, sabahilden in the morning izvinjavati takozvanom svom narodu.
Zapravo sad ostaje jedno jedino pitanje. Šta je samnom. Naravno, ako sam jedini. Iako će prije biti da me se može sa bar još milion pomnožiti. Evo da preskočim pitanje povrata love iz stambenog fonda, u koji sam godinama ulagao a da stan nisam dobio. Da se zadržim na ovom ko bi se meni, i eventualnom milionu nas, mogao izvinjavati i izviniti, ko bi mogao, koga i kome tužiti zbog tihog genocida nadamnom (puta milion, iako nije broj bitan već namjera), koji sam sa prefiksom „ne“, glede ovih iz prvog plana. Kako god i sa koje god strane čovjek da ih pogleda.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
