Kada je donedavni ambasador Izraela u Srbiji Josef Levi u oproštajnom intervjuu Danasu – ujedno i srpskim medijima – rekao da mi ovde ne treba naročito da brinemo zbog političkog koškanja u našem „regionu“, to je zvučalo utešno, ali i realistično.

Nije Balkan bure baruta, to je Bliski istok, bila je njegova poruka. To je region koji svet može odvesti u katastrofu – a već zapravo i jeste.

Jedan tajvanski diplomata me pita kako se beše zvao onaj predsednik što je rasturio Jugoslaviju. Odgovaram mu da verovatno misli na Miloševića i objašnjavam mu da nije (samo) Milošević rasturio Jugoslaviju, da je posredi bilo udruženo dejstvo unutrašnjih i spoljnih faktora… „Ali u udžbenicima piše da je Milošević rasturio Jugoslaviju“, glasio je njegov odgovor.

On me onda podseća kako je na Balkanu izbio Prvi svetski rat, da su ga Balkanci u stvari izazvali, kako je to prokleto mesto stalna pretnja za svetski mir… Prepričavam mu Levijevu priču i pitam se glasno, pritom, da ako je Balkan „bure baruta“ šta je onda, zaista, Bliski istok. Prihvata moju sugestiju da su stereotipi, nažalost, ukorenjeni i teško iskorenjivi, kao u slučaju Prvog svetskog rata za koji nijedan ozbiljan istoričar više ne krivi Srbiju, pa ni legendarni Kristofer Klark. Ali neki udžbenici se ne menjaju.

Američki novinar me pita da li se Beograd oporavio od bombardovanja. Pričam mu kako Beograd nije bio baš zasut tepisima bombi, da su stradale vladine zgrade. Ispravljam grčkog kolegu koji govori o srušenim mostovima u Beogradu, pominjem Novi Sad i „incidente“ poput Grdelice. A odmah i IPAP i činjenicu da današnja Srbija ima izvanrednu saradnju sa NATO.

Bolje je pričati o sadašnjosti. U kojoj slovački kolega priča kako je Hrvatska „potpuno poludela“, naročito njeni odlazeći ministri kulture i spoljnih poslova, a holandski kako je na moru kod Zadra umalo upao u tuču kada se njegov prijatelj hrvatskom domaćinu uz koju čašicu usudio da ponudi drugačije viđenje „domovinskog rata“. Uz punu svest o odgovornosti sopstvene zemlje za razne tragedije ipak sam osetio olakšanje. Usred stvarnosti u kojoj nismo najgori od sve dece. A u udžbenicima…

U Kini, bar sam ja takav utisak stekao, nuklearna proba Demokratske Narodne Republike Koreje nije izazvala naročito uzbuđenje. Bar ne u onoj meri u kojoj su to uzbuđenje navodno doživeli zapadni mediji. Rutinska stvar, reklo bi se. Kim Džong-Un malo podivlja, „sotone“ mu onda malo uvedu sankcije, i krug se nastavlja. Ipak, mnogi ovaj deo sveta, ne samo Korejsko poluostrvo, već čitav Daleki istok, doživljavaju kao potencijalni epicentar novog svetskog sukoba.

O stogodišnjici izbijanja Prvog svetskog rata pre dve godine na skupu CIRSD-a Vuka Jeremića eminentini istoričari, pa i pomenuti Klark, upravo su govorili tome u prilog. Pa ipak, i tamo gde sunce izlazi, naiđeš na apsurdnu scenu gde ljudi „brinu“ zbog Mire Kovača, Hasanbegovića, Dodika i Vulina.

Ovo pišem uoči izbora u Hrvatskoj. Nemam pojma ko će da pobedi , ali hajde da tipujem na Hrvatčinu Milanovića. Izginuo je na terenu za njegovu Narodnu koaliciju, možda se isplati. Vučić je prošle godine požurio da čestita Karamarku, sad verovatno neće ko god bio pobednik. Da mu ne presedne.

Još više tipujem da bure baruta („region“) neće eksplodirati, ne samo u slučaju aktuelnih budalaština u dejtonskom trouglu. Osim ako nekome baš mnogo ne stane do toga. Ovaj put, ajde da uvažimo vajne udžbenike, to sigurno ne bi bio neki „Milošević“.

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari