U 2018. nema neizvesnosti. Kako je predsednik u svojim brojnim čestitkama već najavio, opozicija će pobediti na izborima u Beogradu i osvojiti funkciju „trećeg najvažnijeg čoveka“ u državi.

Nije zato ni čudno što je obećao da se neće kandidovati za novi mandat – vidi da mu ide loše i da mu ode mast u propast. Zna čovek kad je dosta, za razliku od samouverenog Putina, koji je odlučio da ga sledeće godine Rusi ponovo izaberu za predsednika. Kako mandat traje šest godina, kad ga bude navršio, Putinu će biti tek 72 godine. Pun je energije, ne oseća se „starački“ kao što Vučić za sebe kaže.

Sledeće godine padaju, kao i uvek, neke godišnjice. Na primer, 20 godina od formiranja crveno-crne vlade SPS-JUL-SRS. Gde su, šta rade njeni akteri? Neki su pod zemljom, neki van zemlje, neki se povukli, a ostali jačaju manje-više sve moćniji. Tadašnji portparol sada je šef diplomatije. U izmenjenim okolnostima nošen istim duhom deli lekcije ondašnjim i sadašnjim dušmanima. Pomalo liči na portparola Kremlja. Tadašnji ministar informisanja sada je, što reče Ilija Čvorović, „sve i svja“, kako god mu se funkcija oficijelno zvala. Dere se, kao i onda, okružio se poslušnicima, nižu se afere za aferom, on kuka i uzdiše kako mu se bliži sudnji dan – a ostaje i dalje „sve i svja“. Koraks je proglasio 2018. godinom Vučića, meni se čini da su to bile sve godine od 2012. naovamo, a kako stvari stoje biće ih još.

Ali zašto širiti defetizam? Ako ovaj Vučić propadne, ima da napravimo novog, još boljeg i još staračkijeg, jer, što reče onaj proslavljeni branilac mosta iz Majura kod Jagodine – „tako smo u mogućnosti“.

Pada se i okrugla godišnjica 1948. Ne ponovila se istraga ondašnjih „poturica“ – daleko bilo. Mada, mentalitet u ovom podneblju jeste takav da teži podelama i mnogi bi jedva dočekali da pošalju bližnje svoje u neku pustaru da prebacuju kamenje sa jedne gomile na drugu.

Ta godina označila je i potonje upadanje sekire u med drugoj Jugoslaviji i većini njenih građana, blaženih između dva bloka u Pokretu nesvrstanih. Neki pametni ljudi govorili su i govore da je taj period bio jedinstven i da reprize nema. Neki drugi pak sada veruju da se može „sedeti na dve stolice“ (uzgred, evo ga opet Hojt Ji, viče iz Vašingtona da Srbija ima da se distancira od Moskve ako hoće u Evropsku uniju; a Tramp ostaje gluv na vapaje onog crveno-crnog portparola i neće Jia da smeni).

Okruglija je godišnjica 1968. Tu je stvar potpuno beznadežna. Propale su razne bundžije u poslednjih nekoliko godina, a razlozi su mnogi. Borba za goli život je jedan. Individualizam sa svim svojim fejsbucima, tviterima, instagramima, koji zaokupljaju živote onih koji po definiciji nose energiju promena je drugi. Biće dobro ako izbegnemo neku intervenciju (videti pod: Petar Cvetković i Ruženjka Hrabalova).

Najokruglija je stota godišnjica prve Jugoslavije. Nekadašnja braća, a sada ljubazne komšije koje nam – uostalom kao i mi nekima od njih – velikodušno „pomažu na putu ka EU“, čisto se naježe kad se sete 1. decembra 1918. i društvanceta koje se tada okupilo u Kući Krsmanovića, Terazije 34. Mi Srbi se i dalje ne ježimo, o čemu svedoči poplava TV serija o međuratnom periodu.

Neka nam je sa srećom.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari