Pecaroškinja 1

„Dole Vlada, dole Vučić“, bila je rečenica koju je izgovorila Gordana Čomić na Izbornoj skupštini Demokratske stranke 2014. godine.

Po njoj, ta rečenica je jedna od nekoliko koje je trebalo ponavljati u naredne četiri godine. Šest godina kasnije, Čomić postaje ministarka u toj Vladi, kod tog Vučića.

Čime to Prvorođeni ubedi ljude, poput Gordane Čomić, da mu se pridruže, ostaje velika enigma.

Nije Čomić jedina.

Pre nje su u toj Vladi sedeli i Kori Udovički, Saša Radulović, Lazar Krstić. Svi su otišli. Neki su ostali, poput Siniše Malog, Gorana Vesića, Jelene Trivan…

Ovi prvi nisu uspeli ništa da urade, a ovi drugi su se povinovali vođi i postali njegovi poslušnici na stalnom dokazivanju.

Čomić ima pravo na ljudsku reakciju zbog isključenja iz DS, to nije sporno.

Ali, pitam se nešto glasno, da li bi rukovodstvo DS u kojem je ona vedrila i oblačila godinama tolerisalo soliranje i nepoštovanje odluka Glavnog odbora stranke.

Nešto nisam siguran.

Isto tako nije mi jasno, sve i da je razumem, a ne razumem je, kako neko ko se oglušio na odluku svoje stranke, izašao na izbore za koje je znao da nemaju ni trunku slobode, i na kraju osvoji manje od jednog procenta glasova građana Srbije, ima kuraži da postane ministar u Vladi kojoj je do juče skandirala – „dole“?

Zar nije logična reakcija nekoga ko je 100 godina u politici – hvala, ali ja to nisam zaslužila, bilo bi licemerno od mene da prihvatim tako nešto, evo Čeda Jovanović je više zaslužio, nastaviću da se borim, ili u krajnjoj liniji – odoh da pecam.

Ne, Gordana Čomić je pristala da učestvuje u lutkarskoj predstavi Prvorođenog.

To da će baš ona da uspe da uradi nešto, treba odmah okačiti mački o rep. Ionako joj je mandat ograničen na godinu dana.

Ne znam samo kako sebe vidi u Vladi u kojoj je ministar policije Aleksandar Vulin.

To bi svakom istinskom demokrati u duši bio dovoljan razlog da, ne da se zahvali već da sa indignacijom, odbije svaku priču na tu temu.

I sada dolazimo do pojma izdaje.

Čomić je izdala, pre svega, sebe i sve ono za šta se borila, u šta je verovala, šta je govorila.

Sedeće u toj Vladi sa svojom sugrađankom koja joj nije dala reč u parlamentu, ali koja je samo za nijansu bila gora i arogantnija od nje u Skupštini Srbije.

Šta je sa ono malo birača koji su je podržali?

Da li su i oni bili za to da uđe u Vladu Srbiji, ili je samo pojačala mišljenje većine sveta u Srbiji da je „politika kurva“ i da se sve vrti oko novca.

Koliko uopšte i košta prodaja sebe, svojih stavova, svojih reči?

Izdaja je fenomen koji se u velikoj meri izlizao još od Vuka Brankovića.

Ne gleda se na ovaj pojam kao nekada. Dva, tri pojavljivanja kod Sarape, Marića i u Hit Šitu, i sve se zaboravi.

Tako je i u Šapcu.

Jesu naprednjaci pobedili, tako kako jesu, ali to nije dovoljno.

Valja dodatno poniziti ljude. Oni koji su godinama vodili brigu o ovom gradu nisu mogli da pređu preko činjenice da će biti u opoziciji.

Slično kao i Čomić koja se, verovatno, teško pomirila sa sudbinom da DS neće ni da pokuša da joj obezbedi još jedan poslanički mandat.

Tako je i u Šapcu.

Postoji određeni broj ljudi koji jednostavno srastu za foteljom na kojoj se nalaze.

Nema toga u šta se šabački naprednjaci nisu zakleli da neće u koaliciju sa Zapadnom Srbijom na čijem je čelu Nemanja Pajić.

I naravno da su, ipak, napravili tu koaliciju.

Nazivali su tog čoveka ustašom i izdajnikom, a onda su upotrebili svoje proverene moći da ga prebace na svoju stranu.

I to je realnost srpske politike.

Profesionalni političari, od nivoa mesne zajednice, pa sve do vrha države, nema toga šta nisu spremni da pojedu da bi ostali na vlasti.

Za njih je bavljenje politikom – živeti od politike.

A, taj život nije bedan, već naprotiv, veoma luksuzan. Evo primer tog Pajića.

Bivši gradonačelnik Šapca Nebojša Zelenović je na posao dolazio biciklom, a Pajić vozeći nov škodin džip koji je grad Šabac dobio za sprovođenje projekta prekogranične saradnje od Evropske unije.

Pa, razumimo čoveka. Kako da se odrekne belog i novog džipa.

Tako je slično i u razmišljanu nove ministarke.

Uđe to pod kožu.

Dvadeset godina mukotrpnog rada, možda i više, ne vredi baciti u vodu. Valja se boriti do poslednjeg atoma. A, onaj srednji prst iz spota Gordane Čomić, sada je valjda potpuno jasno, znamo kome je pokazan.

#izVucicemose

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari