Predsednik pokreta „Naši“ prvostepeno je oslobođen optužbi (predmet „srbomrsci“) za krivično delo rasne i druge diskriminacije.

Tužilaštvo nije uspelo da dokaže da je u pitanju govor mržnje, tj. da su nastupile štetne posledice zloupotrebom slobode misli i izražavanja. Veran Matić izjavio je da javno diskreditovanje kao politički koncept „treba da bude kažnjivo“, i pozvao na veću osetljivost prema žrtvama takvih kampanja.

Deregulacija medija prati obrazac tranzicije. Privatizacija nije podrazumevala odustajanje države od zakonskih i parazakonskih mehanizama kojima kontroliše tržište i postavlja, bira, ili opslužuje profitere javnih monopola, budžeta i nelegitimnih uticaja. Istovremeno se postavlja složeno pitanje, na kojim tačkama postaviti barijere institucionalne cenzure. Kako definisati status javnih ličnosti? Koje ih zvanične funkcije ili stvarna uloga u političkim odnosima obavezuju da pasivno podnose kritiku, osporavanja i uvrede? Da li su oni sa spiska „srbomrzaca“ koji su ipak vrisnuli pozvali na više postfaktualne cenzure? Da li će izlizani, gotovo debilni pozivi na „pristojnost“ upristojiti stvarnost koja je naročito u verbalnom području brutalna? Da li, umesto građanskog neomaoizma, ipak prepustiti deregulaciji da govor agresije spontano marginalizuje i delegitimizira, osim u slučajevima nastupanja konkretnih posledica? Latinka Perović je u pravu, da kazna tuženog ne bi prevaspitala. Sličan je kontekst kad glavni urednik Danasa poruči „Nebojša Krstić, zvani Krle, jeste tipičan član UO (skraćeno: ušao odozdo)“.

Konkretne posledice verbalne kontaminacije nastupile su u jednoj drugoj sferi, izbijanjem epidemije malih boginja. Antivakcinalni lobi je promovisan i na javnom servisu i u medijima koji su pod delimičnim državnim vlasništvom (ne samo na neregulisanom internetu). Antivakcinalne, anti-GMO i slične idiotarije spadaju u organizovani javni pritisak usmeren na zvanične institucije u širem domenu, kako bi odustale od primene nauke i razuma u bilo kojoj sferi javnih politika, obrazovanja, zdravstvene zaštite, medijskog izveštavanja i kulture. Zvanična kulturna politika već sadrži elemente izolacionizma, rusofilije, ljotićevštine i nedićevske proputinovske kolaboracije. Razumljiv mi taj politički ustupak biračkom telu vladajuće koalicije, ali se povlađivanje kretenizmu već jednom vratilo poput pljuske i vlastima i javnosti tokom tragične poplave Obrenovca, kad su nadležni u ložištima elektrane navodno spaljivali hiljade nastradalih.

Ovde se odigrao jedan totalni društveni debakl. Vratile su se bolesti koje bi trebalo da su sahranjene u prethodnom vremenu. Uzaludna je okolnost da su predsednici Akademije i Univerziteta lekari, dok neki drugi stručnjaci i javne ličnosti, odmetnuti od etike, nauke i zakona vode kampanje s paradržavnom, delimično i opozicionom podrškom (bliska saradnica Saše Jankovića), s potencijalnim katastrofalnim ishodom. Jurodivi protiv „farmakomafije“ u borbi za Kosovo? Lekarske komore, licence? Odgovorni na RTS-u i televizijama s nacionalom frekvencijom? Uticaj medijskih servisa, istraga, tužilaštva? Zaštita svakog deteta i nacionalne bezbednosti nije predmet političke niti kulturne dileme. Ali je, više nego povratkom u kužna vremena, javno zdravlje oštećeno u jednoj drugoj dijagnostičkoj sferi.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari