Kraljevstvo Srba, Hrvata, Slovenaca 1Foto: Medija centar

Stogodišnjica ujedinjenja podseća da su integrativne i slobodarske poruke jugoslovenske zajednice neprevaziđene i u ovome vremenu.

Jugoslavija je rušena ne samo upotrebom JNA, nego i manipulacijama nasleđem kontroverzi: u Kraljevini pitanja federalizma ili dvorske diktature, u ratu i Revoluciji zločini, genocid, ideološki obračuni, u Republici politička i ljudska prava, fašizacija kultom ličnosti i jednopartijske diktature, u osnovi i toku dezintegracije ponovo omraze, zločini, logori itd. U svakome od navedenih perioda gažena su i individualna i kolektivna prava, ali smo, odustajući od zajednice, prepušteni bespuću sveta koji je oko nas.

Proces novog ujedinjenja preuzela je, nakon sloma druge Jugoslavije, briselska administracija. „Integracija Zapadnog Balkana“, obećanje je (iz tragične 2003) koje Brisel nije uspeo da ispuni u odsustvu rešenosti, hrabrosti i vizije pred potrebom da se u Srbiji i susedstvu pokrenu sve evropske i integrativne snage, a one druge poraze i obesmisle. Ujedinjena Evropa se nikad nije obračunala s neprijateljima otvorenog društva, s fašizmom, nacizmom ili komunizmom, i u jezgrima i na periferijama. Zastoj na ključnim tačkama pregovora – pravosuđe, bezbednost, spoljna politika – upućuje da ni sami EU komesari ne raspolažu konsenzusom, niti instrumentima, kako približiti Srbiju vladavini prava, evropskom i NATO bezbednosnom kontekstu, ili potrebi otpora ruskoj agresiji i kineskoj korupciji. Porazne su statistike o partokratiji, pranju novca, nefunkcionalnom poslovnom ambijentu. Štaviše je uspostavljena interesna koegzistencija vlasti i opozicije, složnih u svim važnim političkim vrednostima i stavovima: patrijarhalni despotizam, komunistički establišment, autarhična ekonomija, izolacionizam i odbacivanje EU-NATO integracije. Da li će nakon uspeha proevropskih snaga u Makedoniji Srbija ostati crna rupa koja usisava životnu energiju susedstva, svuda gde su njene službe prisutne, za EU više nije samo lokalno, periferno pitanje. To pitanje pre svega nameće ruska agresija koja razara evropske demokratske institucije i političko jedinstvo. I dok je Brisel prezrivo, neodgovorno držao „Zapadni Balkan“ u predvorju prioriteta, EU je dobila Zapadni Balkan u državama Višegradske grupe, u Italiji, u opozicijama, na ulicama. Proputinovski neonacisti u Nemačkoj samom svojom pojavom nude jedno od objašnjenja zašto siromašna, zaostala i ponižena Srbija, zaglibljena u komunizmu i nacionalizmu, nema snage za „denacifikaciju“ bez koje poglavlja u pregovorima sa EU ostaju birokratske žvrljotine lišene institucionalne i političke svrhe.

Navedeni primeri instalacije kvislinških vlada u samoj EU obesmišljavanju njeno preterano insistiranje na usaglašavanju pravnih normi i spoljne politike, uslova koje Beograd odbija u kontinuitetu autoritarnog samoizolacionizma uspostavljenom nakon 2003. Naši evropski potencijali možda su, skriveno, društveni i emotivni, a ne ideološko-politički. Istraživanje Miloša Popovića (Harvard’s Implicit Association Test) otkriva da su u Srbiji, Sloveniji i Hrvatskoj najpozitivnije asocijacije na „tamnu kožu“ među svim ispitanim evropskim društvima. Naročito u svetlosti postsovjetske paradigme, naše integrativno iskustvo starije je od evropskog, a iskustvo jugoslovenske dezintegracije vodi odgovorima na ključne dileme evropskog poretka, zasad najboljeg od svih mogućih svetova.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari