Lutanje u fjordovima 1Foto: Privatna arhiva

Kupac ulazi u prodavnicu kućnih ljubimaca noseći veliki kavez za ptice.

Žali se prodavcu da je papagaj norveško plave boje koji mu je prodat pola sata ranije mrtav, kao što je i bio u trenutku prodaje. Prodavac smatra da se papagaj odmara.

Kupac veli da je pre pola sata, dok ga je prodavac uveravao da je papagaj umoran nakon dugačkog krika, isti sedeo uspravno u kavezu samo zato što je bio zakucan sa ljuljašku. Prodavac indiskretno gurne kavez i vikne, „Vidite, pomerio se!“.

Kupac viče papagaju u uvo da bi dokazao svoju tvrdnju.

Prodavac menja pristup i sada smatra da se papagaj dodatno zabezeknuo od vikanja te posle još malo držanja za tu priču zaključuje da je nepomičan jer pati za fjordovima.

Žalba će nakon još mnogo ubeđivanja biti uvažena (mada kupac novog papagaja neće dobiti – u radnji trenutno na lageru imaju samo puževe golaće) i skeč „Letećeg cirkusa Montija Pajtona“ završiće se izjavom u kameru: „Ako u ovoj zemlji hoćete nešto da isterate do kraja morate da se žalite dok vam usta ne poplave“ (izvedenom na postmoderan, „ovo je replika iz neke niže humorističke vrste“ način).

Komedija se u ovom slučaju nalazi u svesti svih uključenih – dvojice aktera i publike – da je papagaj mrtav i da je bilo kakav razgovor od početka suvišan, sa apsurdom izvedenim putem smirenog, razložnog ubeđivanja koje deluje kao da bi moglo trajati unedogled.

Istina je, ipak, neupitna, svima jasna, i samo je pitanje kojim će se putem doći do njenog masovnog priznanja.

Čovek koji laže svestan je istine verovatno bolje od čoveka koji je samo prenosi. Osim ako je potpuno lud, ali doći ćemo i do toga.

Putokazan je za analizu fenomena nedavni Vođin „Slušaj, bre, ti, Emanuele“ nastup.

Apsurdna laž već u sledećoj rečenici – onaj ko ju je izgovorio izgleda da je ipak svestan kako je zvučao – obojena je vremenom i mestom. „U ponoć, u Jelisejskoj palati“, dodato je da bi se u svesti slušalaca stvorila slika događaja.

I verovatno je uspelo, zato što se Vođa u svojim medijskim nastupima obraća radikalskoj bazi, milionu nepismenih ili još opasnijih polupismenih, najstabilnijoj i najotpornijoj glasačkoj grupaciji od 1987. godine.

NJih, naime, valja dražiti i zavoditi rečima, budući da ostatak „pedeset procenata plus jedan“ glasova pristiže od ucenjenih i koristoljubivih, a njima je dovoljno isporučiti fizički opstanak ili redovni priliv viška kapitala.

Izraelski stručnjak za politički marketing sa Vođom sarađuje već petnaest godina, stoga je dobro upoznat sa sastojcima proizvoda i ciljnom grupom kojoj ga prodaje.

Ukratko, kao i Vođa, upoznat je sa istinom, koja se zatim koristi i iskrivljuje u laž.

Da li Vođa, dok izgovara tekst i stvara scenske slike, počinje da veruje u njih kao u istinu, zatvarajući zlokobni krug?

Pa, tu se vraćamo na teren mogućeg mentalnog poremećaja, očekivanog i razumljivog, jer, slagati nije lako jednom – tu ne mislim na prećutkivanje istinitih već stvaranje nepostojećih slika – a verovatno je nepodnošljivo kada se to radi od buđenja do padanja u san.

Premijerka, pak, u zemlji na čijem je čelu, nema ciljnu grupu.

Zastrašeni i oportunisti ne gledaju emisije u kojima gostuje i konferencije za medije na čijem kraju mora da odgovori na par neprijatnih pitanja.

Sa druge strane, radikalski milion, organski zavisan od malih ekrana, ponekad se očeše o njene nastupe, ali ona za njih ostaje nužno zlo, u nekim drugim, dražim im okolnostima, okačeno da visi na gradskom trgu.

Jedan od suštinskih problema – kako ju je ukrasila pridevom upravnica Narodnog pozorišta – „fantastične premijerke“ je što za razliku od Doktora Muertea i ostalih Izlučevina iz Beograda, privilegovanih time što mogu da lažu jednostavno, u vezi sa konkretnim događajima, ona, poput Vođe, svakoga dana mora da prenosi lažnu ideju.

U tu svrhu – možda samostalnom odlukom, verovatnije u dosluhu sa PR stručnjacima – nakon što odrecituje pripremljeni tekst, biva šokirana i nemušta pred svakim ko ideju dovodi u pitanje. Zatim muca, ne znajući odakle da počne, jer protivljenje ideji u toj je meri nepojamno da ne može izazvati suvisli odgovor.

Vremenom, iz sračunatog nastupa izranja neobična degradacija.

Zamišljeni manir otima se kontroli i premijerka se transformiše u otelotvoreno mucanje.

Postaje komična žrtva stvarnosti sopstvene praznine, istine o osobi koja je dovedena tu gde jeste zato što je odani član interesne grupe, za unutrašnje, i lezbejka, za spoljašnje potrebe.

U poslednje vreme, primetna je varijacija igre: netrepćuće, prkosno čekanje da se postavljanje nasilnog, nepravednog pitanja završi, nalik hrišćanskom mučeniku koji trpi kamenovanje, siguran u svoju pravovernost.

To je smisleno poređenje jer, iako ciljnu grupu nema, premijerka ne igra pred praznom pozorišnom salom već nastupa pred ljudima koji je posle svakog novog izvođenja sve više i više ne podnose, i to upravo onima koji bi je u drugačijoj podeli uloga branili od radikalskog miliona.

Na kraju, i samouveren hod praćen kolonom nepismenih i polupismenih, i samotno, mucajuće tumaranje, vode ka samo jednom izlazu iz lavirinta: papagaj je mrtav, i uvek je bio mrtav.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari