Mirakul iz ere staljinizma 1

FAF2021; Grobnica za kapetana Volkonogova (Kapitan Volkonogov bezhal); režija: Aleksej Čupov, Nataša Merkulova; scenario: Aleksej Čupov, Nataša Merkulova, Mart Taniel; zemlja: Rusija/Francuska/Estonija, 2021.

Koprodukcioni film, sa Rusijom kao dominantnom zemljom porekla, prikazan pod festivalskim prevodom „Grobnica za kapetana Volkonogova“ u originalu se zove mnogo banalnije: „Kapetan Volkonogov je pobegao“.

Asocijativni prevod namenjen srpskom tržištu nenamerno otkriva i suštinske probleme filma – nedovoljnost sopstvenog dramskog razvoja i tematske produbljenosti.

Radnja je smeštena u 1938. godinu, poslednju u kojoj se u Sovjetskom Savezu vršila partijska čistka što je odnela u smrt i većinu – uglavnom srpskih – izvornih predvodnika KPJ (Šestojanuarska diktatura i Španski građanski rat dodatno su doprineli da oni koji su ostali živi i na „terenu“ budu podložni/skloni apsolutnom jednoumlju).

Naslovni kapetan Volkonogov (dinamični Juri Borisov koji se ove godine – igra i u „Kupeu br. 6“ – časno bori sa nedovršenim dramskim celinama) pripadnik je elitne jedinice tajne policije, zadužene za uterivanje straha, sve dok se i sama ne nađe pod čizmom nevidljivog Vođe.

No, pre svega, valja obratiti pažnju na pojavni stil filma. Sivilo ulica, zgrada, odeće statista i epizodnih likova u kontrastu je sa uniformama koje nose tajni policajci – upravo shvatam besmisao korišćenja prideva „tajni“.

Naime, naši junaci su odeveni u „martinke“, crvene trenerke i crne „fajerke“, uz to obrijani do glave.

Svi komadi odeće koje nose minimalno su modifikovani maštom kostimografkinje, što ih čini stvarnosno nepostojećim.

Asocijacija na „skins“ ikonografiju je validna, dok bih pomenuo i rusku, izvornu dizelašku supkulturu tzv. „gopnika“ (makar zbog toga da biste malo istražili ukoliko prvi put čujete za tako nešto – vrlo je zabavno).

Šta bi se želelo poručiti?

Pretpostavljam da je namera autora da nas podsete kako su ti „udbaški“ monstrumi daleko od prisustva tek u istorijskim udžbenicima, gde ih ionako nema dovoljno i na pravi način.

Ne, oni su tu, oko nas, večni poput sistemskog ugnjetavanja koje sprovode u nedelo.

Nedaleko od početka filma, našem kapetanu kolega ispriča kako je upoznao devojku, ona je otišla u njegove odaje na malo sportskog seksa, da bi kada su već odmakli rekla da ne može da nastavi jer je osetila neki neobjašnjiv strah.

Ipak, to je neophodni i objašnjavajući ukras, dok dramska radnja vodi film, a ona počinje kada se drugi kapetanov kolega baci sa prozora, i naš junak shvata da su mu dani moći odbrojani te se daje u beg.

Izdan i napušten od strane svih kvazibliskih osoba za koje se nadao da bi mu mogle pomoći, kapetan se – bacivši uniformu – vucara među beskućnicima i, u verovatno najboljoj sceni, biva pokupljen u raciji kako bi u plitki grob sahranjivao dojučerašnje uterivače straha.

Jedan od njih će izaći iz groba i saopštiti kapetanu kako su svi završili u paklu te da ga od večnih muka (plastično prikazanih putem čupanja i razvlačenja creva „na živo“) mogu spasiti samo iskreno pokajništvo i oprost nekog od rođaka mnogobrojnih žrtava.

Volkonogov krade jednu fasciklu sa okončanim slučajevima, kreće u potragu za izbavljenjem i autori filma tada započinju svoje „muke po dramaturgiji“.

Gde je zaškripalo?

Etape su repetitivne, sa akterima kao skicama (poludela udovica, otac koji se putem novina odrekao sina jedinca) koliko god da rediteljski dvojac pokušava da ih osveži izborom lokacija (recimo, ćerka jednog od ubijenih, doktorka opšte prakse, sada radi u mrtvačnici, u kojoj i živi).

Uz to, dok kapetan beži od materijalne potere, u potrazi za večnim spasom, lik direktnog progonitelja postaje bitan. Igra ga ozbiljan glumac (da ga, po zasluzi, imenujemo – zove se Timofej Tribuncev), opremljen ozbiljnim replikama (parafraziram, „nemam dovoljno ljudstva, svi su pobijeni“), pa ipak, lik – umesto da bude podignut na nivo NKVD-ovskog Peta Gereta – ostaje toliko obodan da mu autori, svesni problema, dodaju i nekakvo smrtno oboljenje.

Možda je osnovna nevolja u toj jednostavnoj, religijskoj žaoci radnje?

Autori su zarobili same sebe, ufarbavajući se sve više i više ka ćošku prostorije, izgledom filma koji isključuje mogućnost banalnog žanrovskog razvoja akcionog filma potere.

Ostala je jedino  fantastika, čiji religijski okrajak se pokazao kao logičan ali pogrešan izbor, jer, od prvih par scena jasno nam je da glavnom junaku nema spasa, ni na jedan način.

Kada je tako, povremeno nas trgnu tematski ukrasi, poput supruge jedne od žrtava koja kaže da je njen muž preživeo fašističko mučenje u Španiji ne odavši ništa, dok su ga partijski mučitelji lako slomili.

Trpljenje nepojamnog bola jedino je moguće kada znate da ima smisla, kada znate ko je neprijatelj kojem se smejete u lice.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari