Do pre tri godine niko nije znao za njega. Od pre dve, tu i tamo bi se probio glas da Jeremićevim kabinetom upravlja neki nezgodan mladi tip. Od pre godinu dana on, međutim, već ima reputaciju Tadićevog političkog pitbula. Najpre, Dinkić nije hteo da ima posla sa Rusima oko NIS-a, pa je taj posao mrtav-ladan on uzeo na sebe, ne znajući pritom ni kolika je cena nafte. A onda, pre šest meseci dat mu je u ruke famozni dijalog sa Prištinom. Odbio je Ponoš, on nije.


Jasno je, naravno, da je reč o Borku Stefanoviću. I kad nas je priča već ovako lepo ponela, hajdete da podelimo još poneku pre nego pređemo na stvar. U ono doba koje smo prvo spomenuli, Stefanović je još vukao za rukav po Novom Sadu stare članove Demokratske stranke da ga uguraju u bilo kakav odbor. Taj diplomatski ruki – bio se upravo vratio iz Vašingtona sa prve službe – izgleda zna šta će s njom kad dobije neku stvar: nije partijski stažirao ni dve sezone, i već ga je lično predsednik stranke promakao u vrh DS. Njegov šef u službi, Jeremić, protivio se, naime, tome, ali uzalud. I tu je između njih dvojice možda sve i počelo. Danas je to, što je počelo tada, već na takvome bolesnom stupnju da ga naš šef diplomatije – u nedostatku pametnijeg posla – iseljava iz kancelarije, a disciplinski oštro goni šefa obezbeđenja, zato što je u nekoj prilici pustio medijatora dijaloga Roberta Kupera u zgradu Ministarstva. Objašnjenje za ovo je dosadno, ali ga moramo navesti radi jasnoće predmeta: Jeremić ne dopušta da se u Ministarstvu obavlja bilo koja radnja vezana za dijalog, jer bismo tako posredno priznali Kosovo!

Elem, Stefanovića do ove jeseni ljudi koji su imali ikakav posao sa njim obično nisu opisivali rečima simpatije. Krut i arogantan, ohol i samovoljan, teško da se nalazilo boljih reči za njega. Nije se ni čuditi: jednome visokome činovniku Ministarstva redovno je, na primer, precrtavao titulu ambasadora u potpisu, navodno stoga što je titula stečena dekretom u kući, a ne službom u inostranstvu. Nije krio da ima izvesnu fascinaciju tajnim službama. Preporučivao je da domari u ambasadama budu tretirani kao važan izvor informacija. Traži od šofera da ga voze dvesta na sat. Samouverenost bez kočnica!

Naravno, svugde ima ovakvih dvorskih priča. Ali, okrenimo se sad suštini stvari. Kada je Stefanović – sa svim tim svojim ličnim bagažom – u prošli petak nanoć posle pregovaračkog maratona postigao dogovor o prelazima na liniji Kosovo – Srbija, ispostavilo se da je u pitanju čovek koji radi kapitalan državni posao, svetlosnu godinu udaljen od banalnosti koje prate njegovu karijeru. Pa i od onog prostora u kojem je taj sporazum postignut. Ko bi, eto, rekao da se u jednom onako skučenom mizanscenu igra veliki epski komad!

Kancelarija u Briselu u kojoj već mesecima pregovaraju Edita Tahiri i Borko Stefanović ne deluje, naime, veća od solidne prosečne kuhinje: kaputi i mantili – kažu prijateljski izveštaji sa lica mesta – odlažu se po stolicama! I onaj čuveni vagon u Kompjenju, u kojem su kapitulacije potpisivali jednom Nemci, a drugi put Francuzi, izazivao je manju teskobu! Tu je Stefanović, međutim, dosad već obavio lavovski posao. Ne toliko onim što je savladano, više time što je prikazano kao model. Pritom, malo je imao saveznika. Napustimo napokon tu biografiju i karijeru, koje mu takođe nisu bile saveznici. Preko puta sebe imao je tvrdog partnera: Tahiri je više ličila na maršala Žukova u Berlinu, nego na Rugovu u Rambujeu. Medijator Kuper, sa aureolom evropskog Fukujame i postmodernog diplomate, bio je usredsređen više na uspeh, pa i lični, nego na suštinu stvari. Kod kuće, Stefanović je, pak, imao da se neprekidno pravda pred opozicijom; potom, i da se nosi sa Srbima sa severa Kosova, i, na kraju, sa njihovom krivičnom prijavom za veleizdaju.

Ne bi bilo fer ne reći da je teret odgovornosti hrabro primio na svoje ime, premda se zna da je radio za tuđe. Pratio je dosledno Tadićevu političku taktiku koja je znala opasno zalaziti u mrtve uglove, kao na primer kad je letos počelo ono varanje sa carinskim pečatima. Tad su neodoljivo ličili na povampirenu Miloševićevu ekipu koja se sladostrasno kocka sa međunarodnom zajednicom, vozi cik-cak, i drži da je veštija od ikog u političkom driblingu. Umalo da im se to osveti. Tadić je, ipak, očigledno dobro znao da je Milošević završio kad je zaratio sa svetom; da je Koštunica završio kad je pustio da se spali američka ambasada; a ovde, trebalo je da pogine samo jedan vojnik Kfora! I dok se mogla prodavati koža Srbije, prodavana je. Kad je došlo na red da bi i lična mogla otići na šiljak, proradio je razum.

Sad to sve skoro da i nije važno, osim kao izvesna lekcija koja se ne bi smela zaboraviti. Važan je rezultat. Sporazum od petka zato valja smatrati prekretnicom, jer teško da ima prostora za nazad. To je alma mater Dijaloga Beograda i Prištine.

Postignuti sporazum, nema sumnje, pomaže i Nemačkoj kad ovih dana preispituje svoje stanovište oko kandidature Srbije za EU. Ako 9. decembra Angela Merkel ne stavi veto, pokazaće se jača nego ako ga stavi. Nije lako ići protiv naoštrenog dela sopstvene javnosti koja pred očima ima ranjene nemačke vojnike, nebitno jesu li oni stvarno ranjeni ili je u pitanju manipulacija. I tu treba u neku ruku razumeti nemačku kancelarku. Uz to, niko nije savršen. Skoro perfektna kad uređuje svoje društvo i državu, Nemačka je insuficijentna kad pređe granicu i uključi se u međunarodne poslove. Berlin bi da bude Vašington, ali to nije tako lako: dug je put od snage do autoriteta.

Dijalog Beograd – Priština ispostavlja se, tako, kao najznačajnija tekovina one politike zaokreta koju je Tadić proglasio prošle godine, i koju smo mi u ovim kolumnama slavili možda više nego i sami njeni kreatori. Ta politika nije folirancija, ima potencijala, to je bio naš motiv; Tadićev plan za Kosovo od četiri tačke, na primer. Ali, Tadić sve hoće sam: ignoriše one koji ga opsesivno kritikuju, ne mari za one koji bi ga podržali. Mešavina gordosti i mazohizma. Rešen da uzme i slavu i kaznu za sebe, počeo je ipak da dobija ultimativne saveznike: Biltova inicijativa u vezi sa severom korespondira sa njim. Borko Stefanović ima, dakle, izvesnu perspektivu, i ne bi smeo da se uplaši sopstvene hrabrosti. Videće se, na kraju krajeva, da li je sposoban i za više nego što su poslovi egzekutora koje sad radi. Zato smo ga i častili ovim naslovom. Samo, i čitaoci i on moraju biti oprezni. Dečko koji obećava naslov je davnog filma Miše Radivojevića, a lik u filmu imao je ime Slobodan Milošević, kad SM-a još nigde nije bilo. Kao i svi, uostalom, i Stefanović sigurno dobro zna kako je ova anticipacija završila.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari