Bumerang revizionizma 1

Verovatno se mnogima, posebno u mladosti, dešavalo da ih društvo, ređe ili češće, ne razume i ne prihvata. Pokušavate da se uklopite, ali ne ide.

Hoćete da budete među popularnim, glavnim „facama“, trudite se, čini vam se da ste deo te privilegovane grupe, međutim, teško ide. Znate ono, prirede zabavu, vas ne pozovu ili vas pozovu, ali dalje od hodnika pored klozeta, na primer, ne uspete da uđete. Ili oni ekskluzivni klubovi sa obezbeđenjem koje odokativno odlučuje da li možete da uđete ili ste „luzer“ kome tu nije mesto. A vi nabacili „ekstra luk“, moderne „krpice“… Niko ne bi rekao da je sve kod Kineza kupljeno. Sem tih bilmeza na ulazu.

Tako nekako se Srbija, tačnije njena vladajuća elita, oseća ovih dana. Ponovo. Prvi put je, na obeležavanju 100 godina od završetka Prvog svetskog rata u Parizu, predsednik Aleksandar Vučić dobio mesto šesti red, levo, daleko od glavnih „faca“. Drugi put ovih dana na obeležavanju 80 godina od početka Drugog svetskog rata u Varšavi. Srbija nije ni pozvana.

Ministar odbrane Aleksandar Vulin mnogo se naljutio. Ponovo. Povodom nepozivanja Srbije i Rusije, poručio je da je to velika uvreda za žrtve, za 20 miliona poginulih sa prostora Sovjetskog Saveza, većinom Rusa i milion Srba koji su u tom ratu ubijeni. Onda je predsednica Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović izjavila da su građani Hrvatske, srazmerno broju stanovnika, podneli najveće žrtve u borbi protiv fašizma. Vulinu je „pala roletna“. I ne samo njemu. Mnogi opozicionari i mediji u susednoj državi se pitaju da li je predsednica partizanka ili ustaša?

Zašto Poljska nije pozvala Rusiju i Srbiju? Organizator ima pravo da poziva kog hoće na svoju „žurku“, a Varšava se očigledno odlučila da su joj prioritet zemlje članice i bliske NATO. Bilo je država nekadašnje SSSR, kao i bivših jugo republika, izuzimajući BiH, Makedoniju, Srbiju. Teško da može da se izjednačava „slučaj“ Rusije i Srbije.

Poljska i Rusija odavno imaju nerešene račune, od srednjeg veka, preko SSSR okupacije istočne Poljske 1939. godine, masakra desetine hiljada Poljaka u Katinskoj šumi, nametanja komunističke vlasti do aktuelnog doba. Pre 10 godina, tada premijer Putin je, doduše, prisustvovao obeležavanju 70-godišnjice i poslao vrlo ozbiljne poruke, ali aneksija Krima i još neki spoljnopolitički potezi Moskve plaše njihovu nekadašnju „braću“na istoku. Poljake među prvima.

Srbija i Poljska nemaju takva iskustva, ali Beograd se „namestio“ kao Rusiji politički najbliža evropska zemlja. Praktično posmatrano, bila je to pokazna vežba EU poruke Beogradu da nema više sedenja na dve stolice. Nešto drugo meni „para uši“ u ovoj priči. Jesu Srbi u SFRJ, Rusi u SSSR bili najbrojniji narodi, samim tim su i podneli najveće žrtve u Drugom svetskom ratu, ali ne treba zaboraviti druge narode. Pri čemu Moskva, to i ne čini, već suprotno, uvek insistira da je Crvena armija bila vojska sovjetskih republika i naroda, dakle i ukrajinska, beloruska, kirgistanska… Ne samo ruska.

Zašto je Srbiji teško da prizna da su se u partizanima borili i Hrvati, Slovenci, Bošnjaci… Bio je to jugoslovenski, partizanski, a ne srpski oslobodilački pokret. A četnici? NJihova borba se svodila uglavnom na napade na komuniste, političke protivnike i pripadnike drugih naroda, što sa antifašizmom nema veze. Ako Srbija prekraja istoriju, od četnika pravi antifašiste, ćuti na veličanje Nedića i LJotića, nedavne napade na antifašiste u Nišu, zašto se ljuti kada to drugi rade? Ruski ambasador Bocan Harčenko je u pravu – nedopustivo je i opasno revidirati istoriju. A obično se vraća kao bumerang.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari