Koleginica Svetlana 1

Krajem septembra navršiće se tri godine od smrti Svetlane Đurđević Lukić, novinarke i analitičarke. Imala je 54 godine.

Prelazila je ulicu na pešačkom prelazu i zelenom svetlu za pešake, blizu Poljoprivrednog fakulteta u Zemunu. Udario je autobus privatnog prevoznika. Slučajno, naravno. Od posledica zadobijenih povreda, preminula je u bolnici posle nekoliko dana. Ovog meseca je završeno suđenje. Vozač je osuđen na 12 meseci kućnog pritvora.

Nesreće se, nažalost, svakodnevno dešavaju. Prošle nedelje je gradski autobus povredio putnicu, kojoj su amputirane ruka i noga. Takvi događaji pogađaju svako pristojno ljudsko biće. Naravno ako poznajete osobu koja biva povređena ili pogine, budete još više potreseni. Svetlanu sam poznavala godinama.

Ne mogu da kažem da smo bile prijateljice, pre poznanice i koleginice, koje su sarađivale i poštovale se. Neko vreme smo zajedno išle na novinarske kurseve engleskog jezika, onda je Svetlana otišla u Ameriku na studijsku specijalizaciju. Pohađala je neki američki univerzitet i kada se vratila sa silnim diplomama iz istorije i društvenih nauka, šalile smo se da je prešla u „tešku kategoriju“. Nije više bila „obična“ novinarka već stručnjak za različita pitanja: istoriju, bezbednost, Kosovo, SAD… Sa pravom diplomom. Američkom. Aktivirala se i u civilnom sektoru. Postala je direktorka i koosnivačica Centra za istraživanje javnih politika.

Čule smo se nekoliko nedelja pre nesreće. Zvala sam je kao sagovornicu za neko istraživanje. Opet smo se šalile – ja i dalje piskaralo, ona analitičarka. Zajednička drugarica, sa kojom je tog dana trebalo da se vidi, pozvala me na dan nesreće i obavestila: „Svetlanu udario autobus“. Verovale smo da će biti dobro. Preminula je posle dva-tri dana. Pre desetak dana njen suprug Dragan V. Lukić objavio je tekst u nedeljniku NIN „Bez pravde za žrtvu“.

Tekst je napisan pre izricanja presude i u njemu najavljuje da će vozač koji je skrivio nesreću verovatno dobiti najblažu kaznu – nanogicu. Zvuči poznato? Mada ovaj vozač nije sin poznate ličnosti i nije dobio nanogicu već samo 12 meseci kućnog pritvora. Verovatno zavladao deficit nanogica. Smrt u saobraćajnim i drugim slučajnim nesrećama sigurno ne treba tretirati kao namerno ubistvo. Verovatno je dotični vozač imao olakšavajuće okolnosti i ništa protiv njega nemam. Nije on problem već država i pravosudni sistem koji izriče kazne koje to nisu.

Lukić zamera tužilaštvu da je istragu vodilo nezainteresovano i neprofesionalno. Vozača su saslušali iz trećeg pokušaja, godinu dana nakon nesreće. Na prvom sudskom ročištu, 19. juna 2019. tražili su najblažu kaznu, iako je nesreća završena smrtnim ishodom. „Svetlani je povređeno poslednje ljudsko pravo koje je imala, da njen ubica bude pravedno kažnjen“, navodi njen suprug, ističući da državom vladaju oni koji malo cene živote svojih građana, mada su im usta puna suprotnih tvrdnji.

„Kao posledicu toga što se ne ceni stručnost, što se ohrabruje nesavesno ponašanje i razara sudski sistem, nevezano samo za poslednju političku garnituru, imamo potpuno logično povezan pad na svim nivoima sigurnosti, od pešačkog prelaza do državnog nivoa“, poručuje Lukić i najavljuje da će porodica pokušati da traži poništenje postupka. „Verujemo da će nam se pridružiti mnogi kojima su najdraži takođe nastradali bez odgovarajuće kazne za vinovnike“.

Milovan Đilas je davno napisao knjigu „Besudna zemlja“, a Zoran Đinđić „Jugoslavija kao nedovršena država“. Isti naslovi mogu se koristiti za današnju Srbiju, kojoj su Kosovo, nacionalizam, patriotizam samo „smokvin list“ za različita nepočinstva.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari