„Beograd je svet.“ Bila je to glavna parola višemesečnih građanskih i studentskih protesta 1996-97. godine, održanih zbog sumnje da je tadašnja vlast pokojnog Slobodana Miloševića pokrala lokalne izbore. Ispostavilo se da je sumnja bila osnovana. Uključio se OEBS, krađa priznata i leks specijalisom ispravljena. Činilo nam se tada da je Beograd zaista svet, ali se taj osećaj kod mnogih, brzo, izgubio.

Ima, međutim, nade. Opet smo deo sveta. Kako? Lepo – koja afera potresa sve delove sveta? Afera prisluškivanja. Edvard Snouden pokrenuo lavinu i pokazao da američka NSA prisluškuje sve od neprijatelja Vašingtona do dokazanih saveznika. Od nemačke kancelarke Angele Merkel preko brazilske predsednice Dilme Rusef do izraelskih lidera. Prisluškuju, navodno i kompletnu mobilnu telefoniju i internet širom planete, što im baš i nije pametno. Bez veze gube vreme i bacaju pare. Šta ima da prisluškuju šta sam ja, na primer, pričala juče sa Belom, Jelenom i sestrom od tetke? Ili razmenu recepata moje mame i komšinice? No, dobro, sindrom „balkanskog špijuna“ postoji svuda. Kao i paranoja. Ne zaostaju ni drugi za Amerima. Prisluškuju Britanci, Nemci, Rusi, Francuzi, Australijanci, Izraelci… Generalno, svako svakog snima i prisluškuje.

A ko prisluškuje našeg predsednika Tomislava Nikolića? Pojma nemam, ali važno je da ne zaostajemo za svetom. Ako se složimo sa ocenom premijera Ivice Dačića da Srbija ne predstavlja nikakav faktor u svetu, onda je veća verovatnoća da predsednika Nikolića prisluškuju neki unutrašnji nego spoljni faktori. Mada, što je naš predsednik gori od drugih? Ako NSA sve prisluškuje, valjda prisluškuje i Tomu. No, ukoliko su ipak unutrašnji faktori u igri, što ne treba isključiti („OZNA sve dozna“), tvrdnje predsednika treba ozbiljno ispitati. Da ne bude kao sa onom „krađom“ glasova na prošlim predsedničkim izborima. Ni danas nismo saznali jel’ krađe bilo ili nije? Premijer Dačić, koji je i ministar unutrašnjih poslove (a predsednik nije zadovoljan radom dela policije. Nisam ni ja, oni „žandarmi“ izgleda ubijaju efikasnije od kriminalaca), izjavio je da nema informacije da policijske službe prisluškuju predsednika države. Predsednika sigurno niko iz policije i tajnih službi ne prisluškuje, već je njihov zadatak da ga štite, poručio je premijer. Verovatno će i PPV Vučić slično izjaviti. Da li to znači da neki domaći „otuđeni centri moći“ prisluškuju predsednika? Ili su ipak stranci? Oni su meni uvek sumnjivi. Ili se, možda, predsedniku to samo pričinilo? Ne znam, u intervjuu B92 delovao je prilično ubeđen u to. Ili je i ova priča dokaz zatrovane atmosfere u Srbiji?

Koga zanima prisluškivanje, mogao bi da, ako već nije, pogleda odličan Kopolin film „Prisluškivanje“. Džin Hekman glumi glavnog junaka, stručnjaka za prisluškivanje, koji zna kako da se od istog odbrani. Mada, nije mu uspelo, jer kad neko hoće da te prisluškuje, naći će način. I na kraju Hekmen poludi, slupa svoj stan, uzme saksofon, da se smiri, i zasvira. Ko ne voli saksofon, može neki odgovarajući, ovim prostorima bliži instrument da uzme. Frulu, harmoniku, tamburicu…

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari