Vučić - faktor nebezbednosti 1

Kada predsednik Srbije kaže da strahuje da kosovsku vlast ne zanima ništa drugo osim da „okupiraju“ sever Kosova, pretpostavlja da je taj deo nekadašnje južne srpske pokrajine – srpski.

On, dakle, nastupa pred građanima Srbije, međunarodnom zajednicom i kosovskim Albancima, kao da je sever Kosova i faktički deo srpske teritorije, iako za kompromisno rešenje tokom briselskog dijaloga zapravo traži podelu Kosova i pripajanje severa Srbiji. Način na koji Aleksandar Vučić tretira tu temu, daleko udaljen od naznaka osećanja bilo kakve odgovornosti, sopstvene i ratne elite Slobodana Miloševića, i to ne toliko za samostalnost Kosova, već hiljade ubijenih i proteranih zbog pogubne represivne politike tadašnjeg diktatorskog režima, čiji je jedan od najvatrenijih zastupnika bio – opasan je i populistički. Kontrola koju pretpostavlja da ima pred sobom nad ljudima naviknutim i uveliko identifikovanim mržnjom prema Albancima, ne može biti apsolutno zasnovana i neprikosnovena.

Naravno, pod ovakvom tvrdnjom podrazumeva se da predsednik Srbije ne želi sukob već da je to samo odlika njegovog karaktera, ličnosti, njegova osobenost i iz toga sledstveno svojstven pristup u rešavanju jednog od ključnih nacionalnih pitanja u ulozi najvišeg zvaničnika ove države. Problem je što se ovakve tvrdnje, međutim, ne mogu smatrati nespornim, s obzirom na kapacitete i već pokazanu spremnost žrtvovanja sudbina, života i egzistencije sopstvenih građana zarad ličnog, ratnog i drugih vrsta pokvarenih profita, koje vladari, poput Aleksandra Vučića, mogu da prisvoje. Zato se apeli da se mora očuvati bezbednost u regionu, koji stižu od njega i Ivice Dačića, po ratnom profiterstvu i huškaštvu najboljeg kolege, a danas i najbližim saradnikom na vlasti, zapravo moraju shvatati istovremeno kao pretnje. Jer, ko je u stanju da izazove nestabilnost u regionu?

Situacija u kojoj bi Srbija priznala Kosovo, uz izvinjenje kosovskim Albancima zbog višedecenijske represivne politike i počinjenih ratnih zločina na nivou države, odagnala bi sve pretnje po bezbednost. Stvorila bi uslove, takođe, za bezbednost pripadnika srpske nacionalnosti u nekadašnjoj južnoj srpskoj pokrajini jer bi omogućila na najelementarnijem i toliko zapostavljenom nivou ljudskosti – uslove za pomirenje između dva naroda. A potom bi i čvršće i odgovornije pred svim međunarodnim činiocima procesa priznavanja i normalizacije odnosa obavezala državu Kosovo da se o svojim ugroženijim građanima druge nacionalnosti brine na način koji je jedini prihvatljiv – pružanje apsolutne sigurnosti i bezbednosti.

Dalje, kada bi Srbija konačno stavila tačku na secesionističke težnje Republike Srpske iz Bosne i Hercegovine, takođe, principom odustajanja od velikosrpske ideologije, odnosno priznanjem genocida, izvinjenjem i izražavanjem iskrenog pokajanja zbog svih zlodela koje je država Srbija, u ime sopstvenih građana, počinila u toj državi, preteći aspekti urušavanja bezbednosti u regionu bili bi otklonjeni.

Postoji još jedna država u regionu čijoj bezbednosti svojim velikosrpskim aspiracijama Srbija preti. Reč je, razume se, o Crnoj Gori, gde su brojni državljani Srbije učestvovali u pokušaju državnog udara pre dve godine. Oni se nalaze na optuženičkoj klupi, dok predsednik Srbije održava sa pojedinima odnose čak na državničkom nivou. Poslednja izjava patrijarha Srpske pravoslavne crkve o tome da je položaj Srba u CG gori nego što je bio u nekadašnjoj NDH, protumačena je čak kao uvod u pokušaj stvaranja nekog novog severa Kosova u toj državi, izolaciju, ograđivanje i stvaranje zajednice u kojoj crnogorski zakoni neće vladati.

Iz navedenog sledi da država Srbija kao faktor stabilnosti i bezbednosti na Zapadnom Balkanu, kako je samozadovoljno nazivaju ne samo njeni predstavnici na vlasti, već i oni iz Evropske unije i Sjedinjenih Američkih Država, i to više od decenije unazad, zaista to jeste, ali iz suprotnog ugla od onoga, koji je u ovdašnjem javnom mnjenju prepoznat. Ona je faktor nestabilnosti, a time i stabilnosti, jer od ponašanja njenih zvaničnika i poteza koje vuku zaista i zavisi celokupna bezbednost i stabilnost. Problem je što su njihovi potezi dvolični, šizofreni, nepredvidivi, što su zapravo logične i svojstvene odlike onih koji su tokom devedesetih vodili i podsticali na zločine i ratove.

Naime, drugačiji ishod bilo je teško pretpostaviti i dok na vlasti nije bila ratna klika, do 2012. godine. Vladajućom ideologijom devedesetih, zasnovanoj na zločinima i etničkom pražnjenju teritorija ekskluzivno namenjenih Srbima, nisu zaraženi samo direktni učesnici i sprovoditelji u delo tokom ratova, već svi društveni i politički nivoi i činioci.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari