Bioskop je, cenjeni publikume, bioskop i tako će ostati dok je sveta i veka, uz napomenu da to, tj. svet i vek, ne moraju nužno dugo potrajati.

Ono jeste da potpuno besplatni Torent i piratski diskovi kupljeni na ulici za bagatelu idu naruku ljudskom džimriluku i lenjosti. Ali sve je to – što bi Sreten konobar rekao za upotrebu kondoma – kao da jedeš salamu kroz izlog.

Ako vaistinu hoćeš da pogledaš film, treba da potegneš u bioskop, kupiš kokice i flašicu vode i sačekaš da se pogase svetla. To ne obavezuje ni na šta. Bar u mom slučaju. Ne dopadne li mi se priredba, momentalno izlazim. Sad ću da vam poverim na osnovu kojih kriterijuma rešavam hamletovsku dilemu – ostati (u sali) ili ne ostati. Stvar je krajnje jednostavna. Ako mi se usred projekcije, ili ne daj bože na početku, pripuši, to znači da je film teški smor.

Preksinoć mi se, dok sam gledao Ustaničku ulicu Miroslava Terzića, nije pripušilo iako film traje debela dva sata. To što mi se nije pušilo ne znači da kasnije neću malo zakerati, ali moram reći da je većina utisaka jako dobra. Izgleda da su srpski reditelji najmlađe generacije konačno shvatili ono što njihove starije kolege nikada nisu uspele da utuve: da film nije medij za filozofska proseravanja – iako i u Ustaničkoj ima određenih socioloških momenata – a da je još manje sredstvo za rešavanje „nagomilanih društvenih problema“. Ti „problemi“ su, naravno, legitimna, ovde čak i poželjna tema, ali film je umetnost, ne propaganda. Jedna je Leni Rifenštal kojoj je pošlo za rukom da ih upakuje u istu kutiju.

Šta hoću da kažem? Budući da je kamera objektivna, takvi trebaju da budu i uradci napravljeni kamerom. Reditelj, dakle, ne bi trebalo (bar ne očigledno) da „navija“ ni za babu ni za stričeve, a kada se neki majstor lati posla, često nas navede da stanemo na stranu neke preispoljne barabe i da na kraju filma oplakujemo barabinu smrt. Terzić nas, doduše, nije naveo da se oduševljavamo negativcima iz Ustaničke, to mu nije bila ni namera, ali ih je prikazao kao trodimenzionalne ličnosti. Da je za saradnika imao nekog iskusnijeg (namerno ne kažem boljeg) scenaristu, konačan utisak bi bio mnogo bolji, iako ni ovakav kakav je, uopšte nije loš. Ciljam na isprepletanost srpskog kadiluka i udbaluka koji su u filmu prikazani na donekle naivan način. Udba mi u Ustaničkoj deluje, da prostite, pomalo amaterski, što nipošto nije slučaj. Da su ti svati amateri, ne bi nas oni, napolju, u Srbiji bez bioskopa, već decenijama uspešno karali, kao što se ni (inače odlični Kičić) da radi ono i onako čime se i kako bavi na filmu, ne bi ni deset minuta nanosio glave.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari