Normalnost patološkog 1

Epizode nove serije Utiska nedelje iz nedelje u nedelju postaju sve sumornije.

Dobar deo europublikuma i divnih stvorenja koja se javljaju telefonom ne bi li čuli svoj glas na televizoru, smatraju da je to zato što poklonici kulta Vrhovnog Bića bojkotuju Utisak. Olja daje sve od sebe da u studio namami nekog SNS kapitalca. Pokušala je sa Brnabićevom, pa je dobila nogu.

Ja pak mislim da sumornost Utiska nema veze sa sličnomišljeništvom gostiju, uglavnom usual eurosuspectsa U Srbiji je naprosto sve sumorno i biće sve sumornije. Eventualno učešće znamenitih esenesovaca ne bi popravilo stvar ni za „i“. Naprotiv. Pretvorilo bi celu emisiju u predlog za utisak. Zamislite Aleksandra III Martinovića pored Vesne Pešić. Ili onog udarnog Orlića u „dijalogu“ sa Ratkom Božovićem. Ne možete? Ništa čudno. Vaistinu je to nezamislivo.

Tema, međutim, naše današnje kolumne nisu utisci o Utisku, nego pitanje od 1.000.000.000.000.000 sendviča – zašto je u Srbiji ovako sumorno, zašto su do prekjuče uobičajene stvari sada nezamislive, a do juče nezamislive stvari svakodnevne. Sad će neprejebivci graknuti – šta ovaj čiča priča, to pitanje ne vredi ni praznog bureka, to je bar jasno, stvari su sumorne i na samoj ivici psihopatologije zato što je svu vlast prigrabio Aleksandar I Vučić.

E nije! Iliti srpski – jeste Sebastian Kurtz. Vrhovno Biće je samo vidljiva manifestacija sistemske bolesti srpskog društva. To vam je – božemeprosti i pu, pu, pu daleko bilo – kao sa obolelim od raka koji čudom ne može da se načudi otkuda se pojavila zloćudna izraslina na debelom crevu kad mu je ostatak organizma u savršenom redu, pritisak normalan, a puls 70 o/m.

Fiziologija i patologija u tome ne vide ništa čudno. Kancer je bolest celog organizma koja se ispoljava na najslabijoj tački telesnog sistema. Tako kaže profesor medicine i filozofije, (stvarna ličnost) Žorž Kangilem, jedan od junaka mog novog romana, koji ćete imati prilike da čitate u nastavcima, čim odem na zasluženi odmor od cunamija ovdašnje gluposti.

I evo, lansiram novu naučnu granu – političku medicinu, saglasno kojoj Vrhovno Biće jeste bolest, ali nasledna i nije nikakva anomalija, nego normalan ishod (psiho)patološkog političkog procesa, koji je u davnom početku bio izlečiv, koji je petog oktobra dvehiljadite dobio šansu da bude zalečen, ali koji je – budući da je prilika propuštena – prešao u takozvanu terminalnu fazu.

To su loše vesti, ali ima i dobrih. Ne bojte se, ne pišite testamente, nećemo pomreti, bar ne još izvesno vreme. Kolektivni život je moguć (odavno ga živimo), ali kolektivna smrt ne postoji. Kada OVO istrune i fermentira do kraja – a on nije daleko – ponovo ćemo dobiti šansu da se kolektivno izlečimo od masovnog laganja, mašćenja, muljanja, muvanja i burazerluka. Nadam se da i tu šansu nećemo prokockati.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari