Bejah, cenjeni publikume, nakratko u Podgorici i odonud donosim lepe vesti. Poseta našeg džumhurbaškana Nikolića ostavila je u Crnoj Gori krajnje dobar utisak, bar na moje prijatelje, inače blagorodan neki svet. Potpuno drugi čovek, kažu jedni. Može li mu se verovati, pitaju me drugi? Nisam znao šta da im kažem!

Gorko iskustvo me je naučilo da srpskim političarima ne verujem ni kada su pod mukama ili prikopčani na detektor laži. Ali, s druge strane, ne volim da ih olajavam po inostranstvu. Valjda iskalim sav bes u ovoj kolumni. Ipak, moji su pajtaši (i pajtašice, rodna ravnopravnost, moliću lepo) očekivali da prozborim neku na tu temu, pa sam u tom smislu, uz čašu kabernea, složio priču koju ću sad da vam prepričam.

Elem, dragi moji drugovi i drugarice, rekao sam sav značajan, u Srbiji su mnoge stvari postavljene naglavačke, pa je iz tog razloga izreka da vlast kvari ljude prestala da važi i završila u ropotarnici istorije. Evo, uzmimo primer džumhurbaškana Nikolića. Otkako se domogao vlasti, to jest konaka na Andrićevim vencu, postao je mnogo bolji čovek. Da nema nesnosne patetičnosti u njegovim javnim nastupima, došao bih u iskušenje da Nikolića proglasim najboljim predsednikom bivših jugoslovenskih republika svih vremena. S druge strane, neki, ranije blagorodni i pitomi ljudi, prekonoć su se prozlili. Ali dijalektika nas naučava da ništa ne miruje. Tako da, dragi moji drugovi i drugarice, postoji šansa da se Toma ponovo prozli, a da se bivše dobre ličnosti vrate na pravi put.

Tu sam, dame i gospodo, ciljao na aferu Džajić, koja se momentalno raščula po Crnoj Gori i Brdima. Ali, vraga! Samo što sam se vratio sa puta, vidim u novinčinama da je uhapšen jedan srednjoškolski profesor pod optužbom da je učenicima dilovao drogu. I to profesor ni manje ni više nego fizičkog vaspitanja koji bi, po prirodi stvari, trebalo da bude na najvećoj mogućoj udaljenosti od ideje konzumacije i trgovine opijatima. Pravo da vam kažem – došlo mi bilo da puknem od muke. Ne zbog moralisanja, nego zbog sećanja na srednjoškolske profesore iz moje mladosti koji nisu dozvoljavali ni pijenje piva na velikom odmoru. Da se utešim, ponovo sam pribegao dijalektici. Ako već, kontao sam dijalektički, profesori fiskulture diluju drogu, da bi se održala ravnoteža u svemiru, možda će se poneki profesionalni diler presaldumi kao Toma i posveti se humanitarnom radu. Mada – i ovo je takođe dijalektika – nije isključeno da se svi skupa načisto prozlimo i da se uopšte ne iznenadimo kada jednog jutra osvane sledeća vest: Načelnik SUP-a obio banku.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari