Propast navijanja 1

Errata corrige! Pre neki dan – omaškom i bez zle namere – film Laze Ristovskog „Čarape kralja Petra“ nazvah „Most kralja Petra“, pa se ovom zgodom izvinjavam autoru, budućim gledaocima i opštini Čačak, a uzgred ispravljam i slogan masovne kupovine karata „na neviđeno“, pa umesto „bolje da damo na mostu nego na ćupriji“, opštini Čačak (i drugim nestrpljivim filmofilskim opštinama) predlažem sledeću krilaticu: „bolje da damo za čarape, nego da idemo bosi“. Nadam se da ste shvatili šta sam hteo da kažem.

Budući da se SP u fudbalu bliži kraju šokantnom za srpske patriote i njihov državni vrh – ej, more, Hrvatska u finalu – red je da podvučemo crtu. Pa da krenemo na posao. Šta, dakle, kažem? Kakvo je bilo svetsko prvenstvo. Isto kao i svet u kome se održava, eto kakvo, što će reći mnogo više praznik nacija i nacionalnih kičeraja, nego fudbala, koji, začudo, uopšte nije bio loš, poglavito zato što su nova pravila svela takozvano krljanje na najmanju moguću meru, što je, opet, omogućilo dobrim igračima da se razmahnu ne rizikujući da ostanu bez nogu.

Kao što mi je Kolinda olakšala muku duhu i pitoresknim arlekinskim outfitom dokazala da, bar u regionu, nismo najgori, tako mi je SP pokazalo da težnja za sabornošću, uniformisanošću i nacionalnim jedinstvom ipak nije srpski ekskluzivitet. Nisam gledao sve utakmice – i dobro je što nisam – ali na svim koje sam gledao, navijači behu masovno obučeni u nacionalne dresove, pride po licima namazani nacionalnim ratničkim bojama, što je sve skupa – zajedno sa pratećim grimasama, gestikulacijom i egzaltacijom – više ličilo na skup amazonskih plemena, nego na sportsku priredbu.

Verovatno zato slavni basista, Sting – inače navijač NJukasla, redovan posetilac utakmica i čovek starog kova – naslutivši u kom grmu leži zec iz principa nije hteo da gleda svetskoprvenstena nadmetanja, u čemu ga, kao bivši vatreni navijač Crvene zvezde i reprezentacije SFRJota, zdušno podržavam.

U vreme moje (verovatno i Stingove) mladosti, naime, navijanje je bilo lični izbor i čin, a to što je za jedan isti tim navijalo čitavo jedno mnoštvo raznoraznih ličnosti, nije bilo posledica programiranog ( i medijski raspirivanog) jedinstva u Zvezdi, Partizanu, Hajduku ili reprezentaciji, nego naprosto nije bilo mnogo izbora. U Srbiji ili Zvezda ili Partizan, u Hrvatskoj ili Hajduk ili Dinamo.

Mnogo se štošta promenilo od tih vremena, pa i navijanje koje odavno više nije sportski izbor i lični čin, nego patriotski zadatak i nacionalna obaveza, poprilično nalik vojnoj, pa je otuda za očekivati da kada državnih vrh posluša Aerolazanskog i uvede obavezno služenje vojnog roka, posluša i legendarnog Đuku i uvede obavezno navijanje za reprezentaciju Rusije.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari