Yugonostalghia (3) 1

Ali ni tadašnji ljudi nisu bili ljudi u pravom smislu te reči.

I oni su samo vodili poreklo od ljudi, tačno je to svojevremeno primetio Despotov i zbog toga bio surovo kažnjen preranom smrću, pretpostavljam nasilnom, teško mi je da poverujem u zvaničnu priču o moždanom udaru, metak u potiljak je takođe neka vrsta moždanog udara, zar ne.

Kakvi smo tek ljudi bili mi, potomci nekadašnjih ljudi koji ni sami nisu bili ljudi u pravom smislu te reči, donekle se može naslutiti iz svedočanstava o kafanskom razvratu, koji je tamo negde krajem sedamdesetih poprimio biblijske razmere. Beograd tih godina uveliko beše prevazišao Sodomu i Gomoru, zato što Beograd u provincijalnoj maniji podražavanja uveliko prevazilazi sve svoje uzore, tako je bilo u posleratno vreme, kada je Beograd bio sto puta boljševičkiji, represivniji i hladniji od Moskve, a tako je bilo i docnije, u vreme kada je Beograd postao razuzdaniji od Sodome. Kao Sodoma i Gomora – na koje nebeske sile nisu prosule užareno ugljevlje zbog međusobne pederastije, nego zato što su sodomiti u nezajažljivosti nasrnuli na anđele, to jest na duh – tako ni Beograd nije, kada je za to kucnuo čas, zasut užarenim ugljevljem zbog učestalih klozetskih snošaja, nego zbog, ako se tako može reći, njihove konceptualizacije, njihovog prenošenja, zapravo pokušaja prenošenja, iz smrdljivog sveta beogradskih kafanskih nužnika u svet duha. Mislim tu na rečenicu (koja nam je ubrzo svima došla glave) – citiram – ovde sam jebo Miru D iz Borče – kraj citata – ispisanu mastiljavom olovkom na zidu klozeta kafane „Zora“, odmah iznad razmazotina govnavih prstiju, rečenicu ispod koje je razvratnik-duhoborac, godinama – počev od 1977, zaključno sa 1982. – dopisivao datume učestalih ali fiktivnih odnosa s Mirom D. iz Borče, ako je to važno, ako je uopšte istina. Nebeske sile, nadam se da nije svetogrdno reći, tolerišu normalni – ako se to može nazvati normalnim – razvrat, posledicu slabosti ljudske prirode, ali pokvarenjački razvrat, razvrat na rečima, lažan, a opet stvaran, razvrat koji razvraća jezik, dakle duh, a u sebi ne nosi rizik od zaraze triperom i picajzlama, razvrat koji impotentnog bednika – a i okolinu – održava u iluziji da je seksualni kapacitet, to nebeske sile nisu mogle da podnesu. Zato smo i otpali od blagodati, pa čak i od represije i surovo kažnjeni kuplerajskom demokratijom, smrdljivom i odvratnom, kao i klozeti u kojima je začeta.

Kako bi, pomislih, ovaj život bio lep samo da nije čula, naročito čula mirisa, mada ni za ostala čula ne nalazim lepu reč.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari