Komentatorluk (a bogme i telefonluk) načisto pomahnitao. Padaju optužbe da sam izdao (već nečije) ideale i da mi je kritička oštrica otupela. Dospeo sam, čujem, i na Fejsbuk. Moramo to isterati na čistac.

Terminološka zbrka (koju smo ovde onoliko puta pominjali) rađa pojmovnu zbrku; iz pojmovne zbrke nastaje pometnja, a iz pometnje – iz pometnje, dražajši publikume, ne nastaje ništa. To ništa i jeste naš problem. Jesmo li pre neki dan citirali Salvadora Dalija, koji je pametno zaključio da ljudi koji ne veruju u ništa, ništa nisu u stanju ni da urade. Srbija je – bar onaj njen deo koji se proserava po novinčinama i internetu – prepuna ljudi koji ne veruju u ništa, ali koji ipak ne idu u otmenosti nihilizma baš do kraja, nego željno očekuju da neko za njih učini nešto. Pa kada im taj neko ne učini, onda – udri drvlje i kamenje po tom dilberu. Ne znam koji će mi ovo biti put da ponovim, ali ponoviću: naši političari – svih vremena i svih boja – zaslužuju svaku kritiku, ali to uopšte ne znači da je naša sirotinja raja skup dobričina, poštenjačina, velikih radnika i slobodara. Neće, more, biti! Imam li dokaz za to? Imam! Da smo bolji, imali bismo i bolje političare. Što reko onaj prepredi Pašić: kakvi smo mi Englezi, takvi su nam i Gledstoni.

Danas je u Srbiji u velikoj modi biti ogorčen na sve i svakoga, a naročito na državnike, ali ja, mlađi cenjeni publikume, pamtim vremena u kojima je takođe bilo razloga za gorčinu – imali smo čak i pravog-pravcatog tiranina – ali se nešto ne sećam da je bilo mnogo onih koji su se bunili. O piskaranju nije bilo ni govora. Kažemo da su ta mračna vremena jednoumlja davno prošla, ama ja nisam baš siguran da je tako. Jednoumlje – možda i gore od onoga SFRJotovskog – još uvek je na snazi. Na Golom otoku je čoveku bar ostavljana otvorenom mogućnost da revidira. Danas – jok! Današnji pluralistički talibani takvu mogućnost ne ostavljaju. Svako ko je u očima takvih tipova jednom označen kao negativac, ne samo da ne može nego nema ni prava da uradi bilo šta dobro i korisno. Mislite li vi da bi bolje prošao da je umesto Overlorda u užase feketićkog snega i leda otišao, recimo, Mahatma Gandi? Bi Crven Ban. Našlo bi mu se već nešto. Tvrd vam stojim.

Da stvar bude apsurdnija, takav pogled na svet, te oči koje u svemu vide samo zlo, zaveru i prevaru, ne samo da ne nanosi nikakvu štetu nijednom od naših „tirana“ nego navraća vodu na njegovu vodenicu, a istovremeno cementira neznadežnost i dezorijentisanost. Ukačite tutumraci već jednom da naš stvarni problem nisu svemoćni tirani nego manjkavost države Srbije. A država, dame i gospodo, to nisu samo političari, to su i građani. Radite na sebi, što rekle pevaljke, pa će i drugi poraditi na vama.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari