„Podeli, pa vladaj!“, pravilo je otkad je svet mučki razdeljen na malobrojnu elitu moćnika i bezobalno mnoštvo razvlašćenih njihovih podanika, zadovoljnih i nezadovoljnih, časnih i nečasnih slugu koji, dakle, svoje gospodare služe dobro ili rđavo, ali ih, svakako, služe, i služe im sve dok i poslednji gospodar postoji.

Toj vladavini (a kakvoj drugoj?) dobro su došle rasne, nacionalne, jezičke, verske, naročito verske, i, dakako, seksualne neistovetnosti među ljudima – koje se, uprkos tome što su akcidentalne, uzdižu na nivo suština – kako bi mogla da deli i zavađa te da egzistencijalnu ozlojeđenost jednih podanika usmerava na onu kod drugih, po liniji ovih podela.

Malo li je koji radnik, ostavši bez posla i primanja, razjareno jurnuo na istog takvog bednika, koji je, u svojoj parohiji, preko žilet-žice nacionalne, verske ili seksualne razlike, takođe ostao bez posla i primanja, da ga kolje i od njega bude klan, jer je ovaj Hrvat, a on Srbin, jer je ovaj pravoslavan, a on katolik, jer je ovaj peder, a on muškarčina.

Šta je tog našeg muškarčinu kastriralo da se nikad ne probudi u sumnji zašto pristaje da ga na onog koji mu je sličan ko jaje jajetu pujda onaj za čije se dobro isključivo bori? Kad kažem ‘dobro’, mislim imanje, a kad kažem ‘imanje’, mislim: privatni posed koji nastaje kao summa ukradenog vremena drugim ljudima. Stoga se i kaže: vreme je novac.

Prošli smo, na Balkanu, ovu fazu uzurpacije teritorija, i na tim teritorijama vode, vazduha i zemljišta, po nacionalnoj i verskoj podeli, i sad da bi se taj privatizovani javni posed održao kao takav i još uvećavao, uz devizu „podeli, pa vladaj“, potrebna je i druga, koja ostaje tajna (sekretna): Unesi sumnju! Potpunije: unesi sumnju u istinito, a eliminiši sumnju iz lažnog! Tome, eto, služi i tabloidno novinsko sluganstvo, da en gros u javno mnjenje upušta žuticu lažnih pitanja, lažnih dilema i nevažnih sumnjičenja, kako bi ljudi politički benigno na njih trošili svoje zloćudno vreme, a da ni jedan jedini put u svome životu ne postave ijedno istinsko pitanje, te da posumnjaju u ove oblike indukovanih sumnji.

Odličan primer ovog mehanizma vladavine daje najnovije priključenije sadašnjeg ministra odbrane Aleksandra Vulina. Kako nije u stanju da potvrdi zakonito poreklo novca kojim je kupio stan, a reč je o nešto više od 200.000 evra, on je odgovorio da je taj novac dobio (da l’ na poklon, da l’ ko pozajmicu, nebitno je), od tetke svoje supruge. Kako, međutim, ni za tu izjavu ne postoji evidentirani dokaz, ministar je rekao da je, eto, mogao reći i da je taj novac dobio, na primer, od svog kuma Željka Mitrovića (Pink). Ovaj primer greške u argumentaciji, pod nazivom „Nije tetka, nego kum“, trebalo bi u našim školama uvesti u program prvih časova logike, ako se još igde kod nas izučava predmet logike.

Šta je, u stvari, izrekao ministar Vulin?

Zašto sumnjate u ovaj moj izgovor kad sam mogao iznaći i bolji? Zašto to činite kad sam bio toliko velikodušan ne samo da ne upotrebim taj bolji, čvršći izgovor, nego sam upravo upotrebio najmekši i najgluplji, koji svoj osnov ima u onom kolokvijalnom izgovoru o „tetkinom leku“? Kakvi ste to Srbi kad sumnjate u onoga koji je pred vama toliko slobodan da se izgovara na najneubedljiviji, najtupaviji način?

A sad, pitanje, ozbiljno: kako je moguća logički sasvim neverovatna stvar da ministar bude onaj ko ne samo što iznalazi najgluplje izgovore, u žanru farse, nego ko uopšte ima nuždu da se izgovara, a ne može da pruži javnosti najjednostavnije dokaze o svojoj zakonskoj obavezi, i to kao vladin službenik prve klase?

Dopustimo sada sumnji da ide svojim logičnim putem, jer ona jeste sredstvo istinske egzistencije. Postavimo sledeće pitanje!

Da li građani ove države, zbog kojih ona valjda i postoji, imaju pravo da ovoj brzopoteznoj skici od ministra, koja se preziva Vulin, a ne može da dokaže poreklo novca kojim je kupila jedan stan, zabrane ulaz u taj stan? Da li bi taj postupak građana predstavljao rad pravne države i same pravde?

Sumnja, na to pitanje, sa strahom ili bez njega, odgovara da to ne samo što jeste legitimno nego je i legalno, jer – a to ne piše u nekom marksističkom priručniku, nego je osnovno slovo starog, zaboravljenog liberalizma – kad ne funkcionišu državni organi i kad ne štite slobodu i prava građana, nego upravo krše ta prava, onda građani imaju legitimno pravo da stvar zakona uzmu u svoje ruke.

Čitajte, poštovani čitaoci, Isaiju Berlina i njegova znamenita „Četiri ogleda o slobodi“, kad ste već počeli da čitate Maksa Vebera!

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari