1. Y. X. piše najzad s one strane prinude svoje budućnosti, s one strane prinude budućnosti sveta. Svakog dana izuzev subote, tokom dva sata po svanuću, on sedi za stolom u sobi s pogledom na Dunav i Savu i piše ono što nikada niko neće imati priliku da pročita. Kao sveštenik, u sakristiji svog iščezavajućeg bića.

Godine svoje prekomerne, jedanaeste hebdomade, svakog dana u osvit, izuzev subote, Y. X., dakle, provodi pišući nešto što se tiče samo njega, i to isključivo njegovog sada, onog sada koje tek sada može da ulovi, pošto je okončao svoj život, pošto je, istekom desete hebdomade, kako je uveren, njegov život ispunjen. O čemu piše, zašto piše i na kom jeziku – to su insignije samo onog koji, svakog dana u praskozorje, iza sna, s jedne strane svog života prelazi na drugu, iz zaborava u sećanje.

Subota je za Y.X. praznik. U petak predveče dolazi njegova unuka Aurora i oni, pošto večeraju u restoranu na vrhu hotela ili tu, u apartmanu na 33. spratu, čitaju „Odiseju“ ili „Gargantuu i Pantagruela“, „San letnje noći“ ili „Buru“, „Don Kihota“ ili „Guliverova putovanja“, šest knjiga Biblije jednog porodičnog kulta, šest zvezda najsjajnijeg sazvežđa na novom nebu jednog sećanja. U devet, kad devojčica zaspi, stari čovek i dalje ostaje zadubljen u zajedničke svete spise, do kasno u noć. Ujutru, posle doručka, ukoliko ne krenu da besciljno lutaju gradom – svraćajući u parkove, knjižare, poslastičarnice, galerije, igraonice, na vidikovce, vetrenjače, u hologram-teatar na Zvezdari ili u zemunski cirkus – odlaze, podzemnom železnicom, u Vrt praistorijskih životinja i Muzej genetike u Pančevu, ili, brodićem, u Park savremenih životinja na Adi Ciganliji. Tu se najradije zadržavaju u Akvarijumu rečnih riba, na dnu jezera. Cottus gobio, Cyprinus carpio, Salmo trutta, Abramis brama, izgovara Aurora latinska imena onih riba čijoj se lepoti divi i onih čiji je izgled ne zadivljuje, ali je ushićuju njihova imena, neuporedivo lepša od izgleda, naročito kad kaže Abramis Brama, kao da izgovara ime nekog i ribama i ljudima zajedničkog pretka.

Jedne subote među subotama, u kabinetu s pogledom na Dunav i Savu, na jednom papiru među dedinim papirima, Aurora piše svoju prvu pesmu, punu nade i obećanja, samoj sebi. U uzbuđenju koje do tada nikada još nije iskusila, presavija dvostruko list na kojem je upravo napisala svoju prvu pesmu i, stavljajući ga u džep, odlučuje da nikome ne kaže da je postala pesnikinja. To je njena prva tajna; ona je prožima još većim uzbuđenjem nego što je bilo ono koje ju je obuzelo dok je pisala. Zatim, devojčica sebi obećava da će napisati po jednu pesmu o svakoj važnoj pojavi u životu ljudi – o ljubavi, o rađanju i smrti, o pobedi i gubitku – čudeći se što se pre nje niko nije dosetio da to učini.

2.

Y. X. dva puta izgovara reč o-lo-no i, potom, na narunga jeziku australijskih Aboridžina, poslednjem umrlom jeziku postanja i smrti, poslednje svoje reči: “Ja sutra krećem. Pevaj mi pesmu koju ti je majka pevala u detinjstvu, pre nego što su te od nje odvojili – svakog jutra, u zoru, dok odlazim.” Tog istog dana, iz sidnejske vazduhoplovne luke, Olono Olono kreće u Beograd.

Na 33. spratu hotela Uliks (Ulysses), u gradu u kojem nikada pre nije bila ****Šu apartmanu, čiji prozori na jugozapadu gledaju na most Baruha Spinoze, koji ovu obalu spaja sa zemunskom (i zatreperi kad, u nekom od gradskih porodilišta, novorođenče ugleda sveta), na jugu – na Veliko i Malo ratno ostrvo, što se sve češće nazivaju Ostrvima gnezda, s četiri Kolhas-Šerem-Lazarevićeve kule, koje kao da prave kolut preko glave, ili kao da grizu sopstveni rep, a na jugoistoku – na Kalemegdansku tvrđavu i, u njenom podnožju, na sferu Kalatravinog zdanja ParlamentaĆ****, Olono, najpre u rumenilu kasnih oktobarskih zora, četrdeset jutara zaredom, peva svom umirućem prijatelju, koga nije videla sedam godina, pesmu koju joj je davno pevala majka, pre nego što su je od nje odvojili.

Od devet do podneva, dok Y. X. netremice zuri kroz prozor (his sight lost him), u apartmanu je i njegova kći Ljudmila, Aurorina majka. Sunce je tada već vidno na nebu, a pesma je daleko, daleko.

Sada – onog sada koje će doći, onog sada koje je prošlo – sin/otac nepomično sedi i gleda mimo svoje kćeri u nebesko plavetnilo, kroz prozor, netremice. Kći je ocu upravo donela primerak prevoda jedne njegove knjige na njegov maternji jezik. Otac tome ne poklanja nikakvu pažnju. Otac više ne može da poklanja pažnju. Zaboravio je i knjigu i ćerku, i jezik na kojem je knjigu napisao i jezik na koji je ona sada prevedena; zaboravio je da je otac i da je sin. Kada bi taj pogled, zagledan u nebesko plavetnilo, skrenuo, kakvim čudom, na oči ćerke, ona bi tada pomislila da je očeve oči nemo pitaju: „Ko si ti?“ Kao da iz sebe čuje poslednje pitanje zajedničke sudbine.

Da li je otac već kročio izvan svog sećanja, u područje zaborava, ili je njegovo sećanje još čilo, uprkos tome što već nedeljama ne uzima hranu – to kći ne može da zna.

Ukoliko je još uvek u predelima svesti, onda on još uvek misli, ali na neobičan način čoveka koji je odlučio da bude nemi svedok svog umiranja, na neproverljiv način čoveka kome je preostala još samo jedna iluzija na ovom svetu: da, makar nakratko, u vlasti svoje volje ima ono što će tu volju ugasiti.

U svakom slučaju, on sada umire tu među nama.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari